O ODGOJU

Tomislav Ivančić: Djeca su upitnik koje je Bog poslao ljudima da vidi kakvi smo

Djeca su nam predana na milost i nemilost. O nama ovisi što će od njih biti. Ona su nemoćna da se hrane, da se odijevaju, da se oslobode bolesti, da prežive. Ona ne mogu odoljeti zloći, bez nas ona umiru. Djeca nas trebaju i ona se nadaju da ćemo im biti dobri i da ćemo ih zavoljeti. Ništa nije tragičnije nego razočarati dječje srce.

Foto: Shutterstock.com

Djeca su Božji upitnik poslan ljudima da Bog vidi kakvi smo. Na djeci se vidi jesmo li dobri i jesmo li dostojni biti ljudi. Djeca su vapaj da se spustimo u srce i da im dadnemo život. Djeca su krik za slobodom, mirom i zaštićenošću. Djeca su nenaoružana, ona se ne znaju boriti, djeca nikome ne čine zlo, ona samo čeznu da ih se voli. Djeca mole za komadić života, za jedan poljubac, topli pogled i riječ utjehe i hrabrosti. Djeca traže od nas mali zalogaj kruha, topla prsa majke, krevetić, lijepu riječ i priču. Djeca nas trebaju. Kako odgovaramo djeci, takvi smo. Kako volimo djecu, takvi smo mi. Kako se divimo djeci, takvi smo.

Kad smo prestali voljeti i željeti djecu, kad nam nije bilo drago da se ona rađaju, kad nismo imali vremena za djecu i kad su nam stvari postale važnije, tad je sam Bog postao čovjekom i javlja se kao dijete među nama. Ne znaš u kojem djetetu ćeš ga prepoznati, i u kojem će te djetetu on spasiti. Tko voli djecu, taj ima nepokvareno srce. Djeca su među nama da bi nas odvela u nebo. Sveti Pavao je rekao da će se žena spasiti rađajući djecu.

Tko može djetetu pokloniti dom, srce i ljubav, taj ne može promašiti nebo. Srce majke je komadić neba na zemlji. Najtragičnije žrtve našeg hrvatskog rata su djeca. O njima se najviše brinemo, najviše tugujemo zbog njihove patnje, najviše nas ogorčuje ranjenost djece. Možemo razumjeti da se netko osvećuje odraslim i moćnim ljudima, možemo razumjeti da čovjek vodi rat protiv čovjeka, ali nikada da može raniti, ubiti ili ogorčiti i onesposobiti dijete.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Čini nam se da je to onda kraj svijeta, da je taj čovjek potrošio i zadnji ostatak humanosti. Evanđelje je zabilježilo upravo jedan takav tragičan događaj, ubijanje betlehemske djece. Nečuveno da se jedan kralj morao boriti protiv djece. Nečuveno da jedan kralj poslan štititi ljude, a pogotovo djecu, daje ubijati djecu. Vlast je postala važnija od čovjeka i života, kraljevsko dostojanstvo koje bi trebalo ljudima služiti, pretvorilo se u okrutnost i ubijanje. Čovjek je sposoban za najhumanija djela, ali i za najodvratnija i najomraženija. Ovisi kamo pođe u svome životu, komu se okrene i što počne živjeti.

Dijete treba čovjekovu pomoć. Dijete čovjeku vjeruje. Ono nema drugog načina da preživi nego da vjeruje ljudima da će ga čuvati i da će mu zaštititi život. Razočarati dijete, učiniti suprotno od onoga što dijete očekuje, doista je najodvratniji čin čovjeka. Dijete nema drugog izbora. Ono se nema na koga drugog osloniti, nego samo na čovjeka, kako bi sačuvalo život.

Svi smo mi djeca. Svaki dan se negdje nađe pokoji “Herod” koji te rani, ogovara, kleveće, grubo kritizira i ubija. Daleko je lakše ubiti dušu, negoli ubiti tijelo. A za to smo svi sposobni. Pa ipak, postoji jedno mjesto u koje možemo stati, postoji jedno rame na koje se možemo osloniti, postoji jedna sigurnost, ljubav koja nas neće iznevjeriti i kojoj se možemo sigurno uteći. Vikneš li danas Bogu, on će ti odvratiti: “Evo me.” Zatražiš li ga za pomoć, sačuvat ćeš život. Predaš li mu u ruke svoje krivice i grijehe, rekneš li da ti je žao što si bio nehuman, oslobodit će te od krivice, zaštititi od osude drugih i ti ćeš živjeti s njime zauvijek.

Svi smo mi djeca i nemamo drugog izbora nego se osloniti na Boga. Nema nigdje mjesto, nema ni jedno ljudsko ni ikakvo stvoreno biće, na koje bismo se mogli osloniti i biti sigurni da nećemo propasti. Ali istovremeno, nemamo nikakve ljudske sigurnosti da je Božja ruka sigurna, spasonosna. Postoji samo naša gola vjera, naše povjerenje i naša nada. Pa ipak, malo dijete rođeno u Betlehemu dokaz je da sigurno Božja ruka neće nikada izmaknuti svoj dlan, da Božje srce vječito za nas kuca, da se Bog opredijelio totalno za čovjeka.

Možemo se, dakle, s mirom osloniti. Nećemo propasti, nego živjeti, jer je Bog za nas. Kao što se možemo cjelovito osloniti na Boga, dopustimo da se i drugi mogu osloniti na nas. Dopustimo djeci neka žive. Obradujmo danas neko dijete, pomilujmo ga, dajmo mu nade, recimo mu da želimo biti dobri, i da želimo da i ono, kad odraste, postane oslonac mnogoj djeci i mnogom čovjeku.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Oaze života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 31. siječnja 2018.

Možda vam se svidi