ROSA PICH-AGUILERA

Svjedočanstvo majke osamnaestero djece: ‘Svi me pitaju zbog čega sam stalno dobre volje, evo koja je moja tajna’

Želite li znati koja je moja tajna? Što je to čime se “fiksam”? E, pa moram vam reći da moja tajna nije ništa skupo. Dostupno je svakom džepu na ovom planetu, bilo kojem kućnom budžetu, zato što je besplatno. A sjetite se da je nama Kataloncima, koji pet puta preokrenemo svaki novčić, važno da bude besplatno

Prijateljice me često pitaju: “Rosa, koja je tvoja tajna? Nisi normalna, sigurno se fiksaš nečim. S obzirom na sve s čime se moraš nositi i koliko te poznajemo, i sve ono što si proživjela u svom životu, nije normalno da si uvijek tako dobre volje.” Moji prijatelji znaju da imam osamnaestero djece (troje je umrlo, jedna kći prije samo godinu dana, u dobi od 22), da radim pola radnog vremena, da se bavim s tisuću stvari, da sam savjetnica u nekoliko poduzeća i da imam mnogo prijateljstava koje nastojim sačuvati.

“Rosa, možeš li nam reći kako ti uspijeva? Za sve nas dan ima samo 24 sata a čini se da tvoji dani traju dulje, imaš vremena da napraviš više stvari, nastojiš doći na sve proslave mature, ako se događa neka zanimljiva konferencija, vidimo te tamo, dolaziš i na subotnje utakmice svoje djece. Boriš se za pravo na školu koja je slobodna i bez ideologija. Kako ti uspijeva?”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Želite li znati koja je moja tajna? Što je to čime se “fiksam”? E, pa moram vam reći da moja tajna nije ništa skupo. Dostupno je svakom džepu na ovom planetu, bilo kojem kućnom budžetu, zato što je besplatno. A sjetite se da je nama Kataloncima, koji pet puta preokrenemo svaki novčić, važno da bude besplatno.

Moja je tajna tako jednostavna kao što je ustajanje rano ujutro i odlazak na misu svaki dan. Nakon toga nastojim ostati pola sata ispred izloženog Presvetog. Upravo tamo prikupljam snagu, tamo vidim moguća rješenja za probleme s kojima ću se suočiti toga dana. Tamo mislim na svako od moje djece i vidim na kojem bih malom poboljšanju mogla raditi sa svakim od njih, i mislim na svog supruga. Vidim i posao koji
treba obaviti toga dana, sastanke koje imam, klijente koje moram posjetiti, e-mailove koje trebam poslati. Zatim mi u misli dođu moji prijatelji, ona prijateljica kojoj je sada teško, moji stari ujak i ujna koji samo trebaju našu ljubav i zahvalnost. Ondje mi Gospodin, moj Otac, daje snage, ja mu objasnim svoje probleme, a On me utješi i pokaže mi što trebam napraviti toga dana.

Svaki je dan u ovom velikom gradu u kojem živimo frenetičan. Treba istovremeno pritiskati toliko tipki da je dobro rano ujutro razmisliti i meditirati, tako da u danom trenutku znamo kako postupiti. Kada mijenjaš pelenu i masiraš dijete, prići će ti Pepa i reći da ne razumije domaću zadaću iz matematike, a ti ćeš je uz osmijeh podsjetiti da je njezin zadatak za poboljšanje smiješiti se. U isto će vrijeme doći i Pepe
za kojim trči Tomás, i opet će se plačući žaliti da mu je uzeo plavu bojicu. I jednome ćeš reći da prestane zadirkivati, a Tomásu da nije došao red za plač zato što je već plakao za doručkom kad mu se prolilo mlijeko i da smije plakati samo jedanput. Uz to može i zazvoniti telefon, tata zove da kaže da će kasniti jer je na sastanku i da mi počnemo jesti bez njega. U pet minuta toliko se toga dogodi da ili smo o tome razmišljali
prije ili će nam biti nemoguće sjetiti se toliko stvari u trenucima “velike napetosti u kući”.

Stvoreni smo da volimo i naša ljudska priroda traži sreću, koju samo nalazi voleći druge. Prvo one koji su ti najbliži: supruga, djecu i obitelj, prijatelje, kolege s posla, sve one osobe koje sretneš na svom putu. Suprug mi je komentirao da mu je Pepe rekao: “Mama razgovara sa svima na ulici, zar se želi sa svima sprijateljiti?” Pa da, zanima me svaka osoba koju sretnem na ulici. Volim zastati da popričam s onom
mladom mamom koju vidim u šetnji sa svojom bebom. Zaustavim je i čestitam joj, i pitam je kako se dijete zove. U ovom otuđenom svijetu u kojem živimo jako je lijepo brinuti se za druge, pitati ih čemu se vesele, čemu se nadaju, koji su njihovi problemi, plakati zbog njihove nesreće i uživati u njihovim uspjesima.

Na praznicima mi moja djeca adolescenti kažu: “Nije obavezno ići na misu”, ali na praznicima imamo više vremena da volimo Boga, koji je naš Otac. Ja im kažem da je to istina, da trebamo biti slobodni da bismo mogli voljeti, ali kažem im i da je vrag oko nas i da ga oni vide: na ulicama ima nasilja, seksa, droge i to ne predaleko od nas. Vraga možemo spriječiti da uđe u naš život tako da napravimo zid, koji ćemo
izgraditi molitvom obiteljske krunice svakoga dana i svakodnevnog odlaska na misu. To je samo pola sata u našem danu, a nakon toga imamo sve ostalo vrijeme za naše planove i druženje s prijateljima.

Ako nismo sposobni odgajati svoju djecu u Ljubavi, pokazati im kako voljeti Vrhovno Biće koje im je dalo život, kako ćemo ih moći naučiti voljeti svoga bližnjega? S misom i krunicom učimo ih voljeti i približiti se Onome koji nam neprestano dijeli tolike milosti koje su nam potrebne da bismo živjeli u miru i sreći.

Rosa Pich-Aguilera Roca

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako biti sretan s 1,2,3… djece?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. svibnja 2019.

Možda vam se svidi