ZAŠTO TEŠKO PRIHVAĆAMO DA NAŠA DJECA RASTU

Roditelji, djeca nisu vaše vlasništvo!

Ljubiti dijete ili adolescenta znači dopustiti mu da svakim danom sve više postaje “ono što jest”. Taj njegov duboki osobni identitet − identitet koji Bog ljubi i želi od vječnosti − različit je od identiteta njegovih roditelja.

Foto: Shutterstock

“Kako slatka beba! Kad bi samo mogla ostati ovakva!” Koliko smo puta čuli da ljudi ovako uzdišu pred malom djecom ili da pred njihovom starijom braćom kažu: “Prebrzo rastu! Sa žaljenjem se sjećam vremena kad su bili još mali!” Upravo zato osamnaestogodišnji Jean-Jacques kaže: “Ne znam da li moj otac doista želi da odrastem.”

Istina je: malena beba, okrugla, rumena i punašna, obično privlači više pozornosti od prištavog ado­lescenta preduga nosa i nespretna držanja. Svojom svježinom i radosnom životnošću vrlo mala djeca na sasvim poseban način unose sunčane zrake u život svojih bližnjih. Odnos s njima jednostavniji je od odnosa s adolescentima ili odraslima. U tom životnom razdoblju čak se i odgoj − posebno vjerski odgoj – čini mnogo lakšim nego deset ili petnaest godina poslije (iako to može biti samo privid).

Pa ipak, naše je roditeljsko poslanje djeci dati volju i sredstva za rast i skladan razvoj, da bi postali neovisni, slobodni i odgovorni odrasli ljudi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Istinski ljubiti znači dati se drugoj osobi da bi čovjek postao još više ono što jest. Ljubiti dijete ili adolescenta znači dopustiti mu da svakim danom sve više postaje “ono što jest”. Taj njegov duboki osobni identitet − identitet koji Bog ljubi i želi od vječnosti − različit je od identiteta njegovih roditelja.

Kao što vidimo iz gore navedenih citata, nije nam uvijek lako prihvatiti da nam djeca rastu. Odakle taj otpor?

− Nejasna želja da budu naše vlasništvo: to su “naša” djeca koju imamo namjeru voditi u skladu sa svojim planovima i ambicijama. A prava je istina da nam djeca ne pripadaju, čak ni kad su sasvim malena.

− Strah od budućnosti: dok su mali, možemo se ponašati poput kvočke na jajima i maksimalno ih štititi, ali što više rastu, to su više suočeni s opasnostima pred kojima mi ostajemo nemoćni.

− Naša želja da što je dulje moguće ostanemo prisni s djecom: što dijete više raste, to više štiti svoju privatnost. To posebno vrijedi u vjerskom odgoju: ako su roditelji bili privilegirani svjedoci duhovnog rasta malenoga djeteta, od adolescencije nadalje to više nije tako.

− Zato što je to lakše: pomagati djetetu da raste između ostalog znači i dopustiti mu da postane neovisno. To činimo kad djetetu pomažemo da nešto uradi samo i kad mu povjeravamo odgovornosti po njegovoj mjeri. Svatko od nas zna da je puno lakše uraditi sam nego pustiti malenomu da nešto učini.

Svi ti strahovi i posesivnost u ljubavi ne mogu nestati preko noći, posebno zato što ih nismo baš uvijek ni svjesni. Dakle?

− Mi ne znamo ljubiti, ali Bog zna. Što više dajemo prostora Bogu u svojem životu, to ćemo više moći ljubiti poput njega.

− Bog puno bolje od nas poznaje proturječja u nama, naše slabosti i naše strahove, pa ipak je izabrao nas − a ne nekog drugog − za roditelje naše djece. Bog u nas ima povjerenja i očekuje samo jedno: da i mi njemu ukažemo svoje povjerenje.

− Čak i onda kad nam se čini da nismo dorasli, da smo preopterećeni i nesposobni suočiti se sa svojim odgojiteljskim poslanjem, možemo biti sigurni da je svaki najmanji napor, svaki najnespretniji pokušaj ljubavi dragocjen u Božjim očima.

Nemojmo se dakle bojati, ni samih sebe ni drugih: pomažimo svojoj djeci da rastu i tako, iz dana u dan, postaju ono što jesu u svojoj dubini. Radujmo se što ih život vuče prema naprijed jer ih to zapravo zove Bog.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 11. prosinca 2018.

Možda vam se svidi