Kad smo u poslu ili rastreseni, gotovo uvijek slušamo a da ustvari ne čujemo ono što dijete govori. Neka istraživanja su pokazala da roditelji čuju tek trećinu onoga što dijete kaže.

Postoji pet zlatnih pravila kako postati dobar slušatelj.

1. Nikada ne činiti dvije stvari u isto vrijeme. Ako ste zauzeti pripremanjem večere, a vaše najmlađe dijete dotrči da vam nešto važno kaže, tada je lako pasti u zamku da ga napola saslušate, jer slušate jednim uhom i ne obraćate osobitu pažnju na ono o čemu dijete govori. Jedini način da se to izbjegne jest da uočite prvenstvo zadaća koje su pred vama toga trenutka. Ako je kuhanje važnija stvar, kažite djetetu na lijep ali odlučan način da ga ne možete saslušati, jer toga časa ne možete prekinuti posao. Zatim dogovorite s njim vrijeme kad ćete mu moći posvetiti više pažnje: ne bojte se, njega to neće obeshrabriti niti uznemiriti. Većina djece bit će ponosna što vi njihove ideje uzimate ozbiljno i što ćete im posvetiti svoje dragocjeno vrijeme.

Smatrate li da je ono što vam dijete želi reći važnije od večere, prekinut ćete posao, sjesti i pažljivo ga saslušati.

2. Ne slušajte ako niste mirni. Jaka uzbuđenja (tjeskoba, srdžba, zlovolja, grižnja savjesti i tako dalje) postaju prepreka kroz koju prolazi dječji govor. Ako ste doista došli do uvjerenja da je vaše dijete lijeno, uza sve čime ono pokušava objasniti svoje ponašanje, srdžba ograničava vaše slušanje. Emocije će vas samo još više potaknuti da kažete nešto čime ćete pokušati opravdati svoju srdžbu. Nikada ne slušajte ono što vam dijete želi reći prije nego se smirite kako biste mogli objektivno sagledati cijelu situaciju.

3. Nemojte se zadovoljavati najmanjim. Anica, djevojčica od deset godina, tražila je da svjetlo u njezinoj sobi ostane upaljeno dok ne zaspi. Majka je rekla da su to gluposti. “Pa ti iz škole dođeš po mraku”, govorila je.

“Znam”, odgovorila je Anica, “ali to nije isto. Kad sam vani, mrak me manje plaši.”

Ovaj zanimljivi razgovor otkriva nešto od duboke tjeskobe vezane uz obiteljsko ozračje. Da je Aničina majka pažljivije slušala svoju kćerkicu, mogla je iskoristiti situaciju i s njom malo popričati. Ali budući da si je zabila u glavu kako mala govori gluposti, propustila je čuti njezino objašnjenje i jednostavno ugasila svjetlo.

4. Aktivno slušanje. To je umijeće slušanja ne samo ušima nego i očima. Za pažljivo slušanje onoga što se govori, potrebno je imati vremena. Za posve malu djecu idealno je vrijeme kad odlaze na spavanje.

Ako mislite da vaše dijete nešto muči, to možete provjeriti tako što ćete započeti nevezan prijateljski razgovor: “Čini mi se da si danas nešto tužan. Da se nije što dogodilo?” Kad dijete počne pričati, gledajte da ga ne prekidate; učinite sve da potaknete njegovo povjerenje gestama, potvrđujući, smiješkom, pokazujući zanimanje.

I onda kada vas stvari o kojima dijete govori uznemiruju, zadržite to za sebe, barem neko vrijeme. Izraz vašeg lica treba ostati prijateljski, vaše primjedbe ohrabrujuće i znak da sudjelujete. Pravi trenutak da izrazite ljutnju i negodovanje može doći tek kada ste odvojili dovoljno vremena za slušanje i mirno razaznali što nije u redu. Bilo kakvo prekidanje i osobito kritičke primjedbe bili bi zapreka djetetu da izrazi bit problema.

5. Obratite pozornost na djetetov glas. Ne osjeća li se ogorčenje u glasu, iako se čini da dijete tvrdi nešto pozitivno? Razilaženje između onoga što se govori i onoga na koji način se to kaže, može spriječiti da se tužni osjećaji očituju. Pripazite na izraze samosažaljenja, kao što su: “Nemam ja snage za to”, “Previše sam glup da bih ja to shvatio”, “Tata uvijek kaže da sam ja bez veze”.

I onda kada se samosažaljenje izrazi kao šala ili izgovori uz smiješak, može prouzročiti nevolje.

Treba biti pažljiv na stanke, na oklijevanja, na ponavljanja koja se pojavljuju u dječjem govoru. Oni mogu biti prouzročeni sukobom između onoga što dijete govori i onoga što bi doista htjelo reći. Govorne pogreške mogu također biti pokazatelji. Freud je tvrdio da su govorne pogreške, tehnički definirane kao parafraze, bile rječiti pokazatelji dubokih unutarnjih napetosti.

Nije lako pažljivo slušati, to zahtijeva iskustvo i vještinu. Često se osjećamo dužni komentirati pogreške, umiriti se kada dijete iznese svoje strahove ili kritizirati razdražljivost koju si dopušta. Ali sve te reakcije samo još više otežavaju zadaću da se otkriju pravi uzroci problema.

Potičite djecu da se slobodno izražavaju, a vi šutite i pomno osluškujte. Ne plašite se stanki i ne žurite da ih ispunite riječima. Dajte svojoj djeci vremena da se izraze, da razmišljaju, da se ohrabre, da si dopuste ponešto od onoga što će vas uznemiriti a oni to dobro znaju.

Ako ste uznemireni što razgovor počinje zapinjati, pokušajte ga ponovno uspostaviti ponavljajući posljednju misao koju je dijete izgovorilo. To će značiti da ste ga slušali, da ste ga shvatili i da mu dopuštate da misao jasnije izrazi.

Ali uvijek prije nego započnete treba učiniti drugi korak: preispitati vlastite tjeskobe, strahove i nestrpljenje, sve ono što olako pripisujemo djeci. Često nam se događa: umjesto da preispitujemo ono što govore djeca, treba provjeriti kako mi slušamo.

Odluka: Večeras ću svu pažnju posvetiti onomu što će mi djeca pripovijedati.


Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net