Na spomendan svete Monike prisjetio sam se svih roditelja koji istinski pate jer su njihova djeca bez vjere i napustila su Crkvu. To je istinsko trpljenje u smislu da je trpljenje naša sposobnost osjetiti da nam manjkaju potrebna dobra, bilo da se radi o nečemu tjelesnome, psihološkome, društvenome ili duhovnome. Ako je trpljenje uistinu poruka od Boga koju moramo osluhnuti, koja je poruka za roditelje vjernike čija su djeca skrenula s pravoga puta? To što u toj situaciji pate roditelji, a ne djeca daje nam naslutiti da tu svoje ponašanje moraju promijeniti roditelji. Mnogi roditelji koji tuguju zbog toga što im djeca nemaju vjere brinu se zbog dviju stvari.

Prva je njihova briga za duhovno zdravlje i dobrobit njihove djece. Druga je njihova briga da su oni sami krivi za manjak vjere kod svoje djece. U objema stvarima može biti element istine, ali to u većini slučajeva vjerojatno nisu presudni razlozi. Jednostavna je činjenica da svatko ima svoje putovanje do vjere, a mi to putovanje ne možemo poduzeti umjesto njih. Ne možemo nekoga drugoga natjerati da vjeruje u Boga i Njegovu Crkvu, slično kao što ne možemo nekoga natjerati da voli špinat, ili ako želite bolju analogiju, slično kao što ne možemo nekoga natjerati da voli nekoga koga mi volimo. Ako smo mi naročito žestoki, a djeca su pasivna, ili još gore, boje nas se, možda će se samo pretvarati da vjeruju, a bez stvarnoga uvjerenja, ali uskoro će napustiti vjeru, poput biljaka plitkih korijena o kojima je Isus govorio u usporedbi o sijaču u polju (Mt 13,1-23).

Znači li to da bi roditelji trebali biti pasivni u vezi s vjerom, i puštati da njihova djeca formiraju vlastita mišljenja, na temelju bilo kojih informacija koje pronađu u današnjemu društvu? Daleko od toga. Dapače, odgovornost je roditelja katolika da se suprotstavi mnogima od slika koje se vide u medijima, a kojima se omalovažava religija općenito, a pogotovo katoličanstvo. Pitanje je kako to učiniti. U Katekizmu Katoličke Crkve podsjeća nas se: „Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci.” (KKC § 2225)

Nadalje nam se savjetuje: „Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života”, i da “Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.” Roditelji također prvi snose odgovornost za odgoj svoje djece, i primjerom i poukom (KKC § 2223). Obiteljska kateheza nastavlja, prati i obogaćuje druge oblike pouke u vjeri, prvenstveno kroz župne vjeronaučne programe (KKC § 2226). Nažalost, danas su mnogi roditelji i sami bili slabo katehizirani, i ne izvršavaju te odgovornosti. Mnogi sami ne poznaju vjeru dovoljno dobro da bi to činili, i ne cijene to dovoljno kako bi je prenijeli svojoj djeci. Ako roditelji ne prakticiraju svoju vjeru, nije razumno da to očekuju od svoje djece. Činjenica da su najveća vjerska skupina u našoj zemlji bivši katolici, svjedoči o razmjeru problema. To ni na koji način ne znači da sva djeca izgube vjeru zbog nekoga promašaja u roditeljskome odgoju, a većina roditelja koji tuguju zbog gubitka vjere kod svoje djece zapravo su dali apsolutno sve od sebe da svoju djecu odgoje u vjeri, i svojoj su djeci pružali kvalitetan obiteljski život. Ako ste vi tako činili, a vaše je dijete ipak napustilo vjeru, upamtite da Bog dolazi do sviju nas, i da to uključuje i našu zalutalu djecu. Imajte vjere da se Božji planovi ne mogu sabotirati, i da će se mnogi koji napuste vjeru njoj s vremenom vratiti, i to sa žarom obraćenika.

Što da onda radi roditelj vjernik djeteta nevjernika? Radosno svjedočite vjeru, i pouzdajte se da će Bog učiniti ostalo. Ako vaše dijete još nije tinejdžer, onda inzistirajte da idu s vama na svetu misu i da pohađaju vjeronauk, i obavezno aktivno sudjelujte u njihovome vjerskome odgoju. No kada budu u pubertetu, siliti ih da prakticiraju vjeru bit će štetno i kontraproduktivno, jer u tim godinama oni aktivno razvijaju svoju neovisnost, i sigurno ne želite da odbijanje vaše vjere bude okosnica njihove „deklaracije o nezavisnosti”. Umjesto toga morate katoličanstvo učiniti poželjnim tako što ćete pokazati radost života u vjeri. Ako budete gnjavatori ili kritizirate ih oko prakticiranja vjere, postići ćete upravo suprotno, što će potkrijepiti njihovu odluku da napuste vjeru. Trpljenje ima četiri zadatka koji nas dovode od grijeha do spasenja. Prvi je izgraditi moralne krjeposti (umjerenost, jakost, pravednost i razboritost), a uz njih, ispravnu ljubav prema samima sebi kroz jednostavne petlje povratnih informacija nepoželjnoga ponašanja, koje pak uzrokuje stres, a što onda čovjeka potiče da to zaustavi. Na primjer, ako budete previše pili, razboljet ćete se, što je neugodno, i što će vas motivirati da manje pijete. To se može primijeniti i na društvene aktivnosti, u kojima, ako se prema nekome loše odnosite, oni se odupiru, od čega vama bude neugodno. To može biti i ona dinamika kada roditelj pokušava svoje dijete koje je izašlo iz puberteta na bilo što prisiliti, i to je jasna poruka da su vaši napori kontraproduktivni. Ako to dođe do razine kada osjećate istinsko trpljenje, onda vam Bog govori da se povučete, i On će učiniti ostalo.

To nas dovodi do drugoga zadatka trpljenja, a to je da se ponovno usmjerimo prema Bogu. Zapamtite, Bog želi još više od vas da mu se vaša djeca vrate. Vjerujte u to. Ako vaše zalutalo dijete nije zapravo zalutalo, nego samo traži svoj put, onda će oni s vremenom naučiti razboritost kroz mehanizme prvog zadatka, što u biti znači da usklade svoje djelovanje s Božjom voljom, tako da sve bude dobro. Jednom kada dođu do te faze, dosta je vjerojatno da će razumjeti da je izvor te dobrote Bog. Ako to ne bude dovoljno, Bog će ih možda prodrmati gubitkom, ozljedom ili bolešću koje ne može riješiti nitko osim Njega. To se može činiti nečime okrutnim ili oštrim, i nikako nečime što bismo poželjeli svojoj djeci, ali zapravo je velika milost kada Bog na takav način intervenira u nečiji život i tako spasi tu osobu od vječne nesreće. Mnogi su sveci profitirali od takvoga korigiranja, uključujući svetoga Franju Asiškoga, svetoga Ignacija, pa čak i svetoga Pavla, koga je trebalo zbaciti s njegova konja i oslijepiti prije nego što je progledao i vidio svjetlost.

Zapamtite da se ova četiri zadatka trpljenja odnose na svakoga, pa čak i na roditelje koji sebe vide kao dobre vjernike, i da svi oni služe tome da usavrše našu sposobnost ljubiti kako je Isus ljubio – bezuvjetno. Odlasci na svetu misu svakoga tjedna i redovito primanje sakramenata pruža milost kako bismo napredovali na tome putu, ali samo ako smo ispravno raspoloženi, motivirani ljubavlju prema Bogu, a ne da samo nešto odrađujemo. Ako nismo ispravno raspoloženi, naša će djeca to primijetiti, i možda će poduzeti onaj konačni korak udaljavanja od Crkve, kojemu se mi sami odupiremo samo tradicije radi. To može biti šok kojime se Bog koristi kako bi nas svim našim srcem vratio k Sebi.

Treći zadatak trpljenja jest osloboditi našu ljubav prema bližnjemu onda kada vidimo nekoga u potrebi. To mnogi od nas osjećaju kada vidimo svoju djecu kako im treba Bog, i prirodno je željeti popraviti tu situaciju, kao što liječnik liječi ranu. Problem je u tome da se ljubav mora slobodno davati i slobodno prihvaćati. Vaše dijete, koliko mu god godina bilo, mora htjeti ljubiti Boga i Crkvu. Ne može ih se na to prisiljavati, inače to neće biti dovoljno da im dadne snage u vremenima kušnje i teškoća.

Što je onda odgovor na trpljenje roditelja zbog djetetove patnje zbog manjka vjere? Odgovor je – raditi na svojoj vlastitoj vjeri. Pojačati svoje pobožnosti, sudjelovati u crkvenim aktivnostima, učiti bolje ljubiti tako što ćete čitati živote svetaca, prakticirati milosrdnu ljubav kada je god to moguće, i činiti sve što je moguće kako biste održali kanale komunikacije sa svojom djecom otvorenima. To će dovesti do radosti, što će svatko primijetiti. Ljudi žele radost u svojemu životu, onaj osjećaj koji dobijete uz duhovno ostvarenje, a ako to postignete, ljudi će htjeti raditi to što vi radite, uključujući i vašu djecu. U međuvremenu, budite mirni, znajući da nas Bog sve ljubi, i da On radi na spasenju vaše djece baš kao što radi i na vašemu spasenju. No budite svjesni i da On koristi trpljenje kako bi nas uputio k Sebi, pa kada se trpljenje dogodi, ne očajavajte – samo osluškujte i slijedite onamo kamo vas vodi.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.