O, evo nam divne teme. Preširoke i preozbiljne za jedan ovako malen članak, ali veliko nastaje iz maloga a vatra iz iskre, pa je dobro zapaliti iskru, koja razbuktava požar Božje ljubavi u dušama. A Bog je Ljubav, i Bog je Otac: ne neka bezlična energija, već Osoba, koja ljubi i ima slomljeno srce zbog naših bježanja, lutanja i gubljenja. Kao što običan, ljudski tata trpi i plače zbog djece koja upadnu u kakvo zlo, potpuno isto i nebeski Tata pati, gledajući što mu djeca čine sa slobodnom voljom koju im je podario.

Današnje očinstvo, osobito ovo naše „prozapadnog tipa” očinstvo, kao da je u jednoj velikoj krizi. Rijetkost je vidjeti oca s djecom u crkvi, rijetko očevi vode obiteljsku molitvu, ili iskreno razgovaraju sa svojom djecom, ili pišu s njima domaće zadaće. To, uz kupovinu, odlazak u vrtić ili školu, ostaje uglavnom na majkama. Da ne govorimo o pranju suđa, usisavanju sobe, glačanju odjeće, kuhanju i, općenito, o organizaciji dnevnog reda/rada pojedine obitelji. „Tata od formata” je, kako nas uče „Božanski Formatori” s(a)v(i)jesti, zavaljen u fotelju; noge na stolu, u ruci pivo i daljinski upravljač. On peče roštilj, popravlja auto, zove kolege na tv-prijenos utakmice, kosi travu u dvorištu i čita novine. On zarađuje, ostatak obitelji troši. On se izvlači iz svađa sa suprugom, bježeći u lokalni birc. On se umiljato sklanja od vježbanja matematike s djetetom, jer „mi to nismo učili u školi”. On reži na punicu, psuje demokratsko izabranu vlast, ali i oporbu, već prema potrebi, u siječnju radi planove za ljetovanje, a kad mu je baš svega dosta, ode u ribolov. Eto, tako nam nekako filmovi, serije i sapunice prikazuju današnje tatice. Izostavljajući izvanbračne preljubničke avanture i ispade agresivne ljubomore ujedno. Hm, ima li u tomu istine? Božja riječ, zanimljivo, kao posljednju rečenicu Staroga zavjeta donosi: „On (prorok Ilija) će obratiti srce otaca k sinovima a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju” (Mal 3,24). Stručnjaci kažu, da je od te rečenice do početka pisanja Novoga zavjeta prošlo 400 godina. A Novi zavjet započinje rodoslovljem Isusa Krista, u kojemu se četrdesetak puta spominju očevi, koji „rađaju djecu”. Zanimljivo.

Iščitavamo iz Malahijina proroštva, kako je izuzetno, čak sudbonosno važno da „srca očeva budu obraćena djeci” i obratno, inače bi zemlja bila prokleta, odnosno ne bi u njoj bilo blagoslova, ostala bi samo muka, žalost, bol i tjeskoba. Biblijska mudrost želi reći sljedeće: otac je stup obitelji, on treba uzeti dijete na koljena i s njim i moliti i razgovarati i raditi. On treba djetetu što više govoriti: „Volim te, sine, kćeri, nikada to ne zaboravi”. On treba, kao jedan s majkom – suprugom, djeci biti prvi uzor i prvi udžbenik i prvi od koga će djeca tražiti životne odgovore. Nijedna škola i nijedna Crkva ne može zamijeniti roditelje! U nas se kaže: „Kakav otac, takav sin”, i ne kaže se to bez veze. Ako tata psuje dragog Boga, psovat će i djeca, i Njega i njega. Ako tata pretjerano pije (mislim, jel’ da, na alkohol) najvjerojatnije će i djeca posegnuti za pićem, jer „neka sam isti kao on, dani mi idu uludo, neka sam isti k’o stari moj…” Osim ako imaju zaista dobru alternativu, dobro društvo, dobre uzore. No, ulice i kafići, parkovi i diskoteke, privatni tulumi i organizirane zabave pune su mladih, koji će rijetko ili tek u krajnjim situacijama potražiti pomoć u vjeri.

Jako je važno, kakav je otac obitelji. Nije ovdje riječ o prepucavanjima oko patrijarhalnog/matrijarhalnog ustroja, već uopće o temeljnim dužnostima i odgovornostima jednog oca. Kršćanski otac okuplja obitelj, blagoslivlja je i kroz sudjelovanje u sakramentalnom životu jača obitelj u iskušenjima svijeta. Ta tko neće upasti u razna iskušenja? No, djeci koja su od oca i majke slušala o dobrome Bogu, o milosrđu i ljubavi, o kraljevstvu Božjem, o praštanju i nošenju križa… bit će kudikamo lakše suočiti se s problemima i trpljenjima koje donosi život. Stoga, molimo za naše očeve, da se trgnu, da se jasno postave prema Bogu, prema grijehu, prema svijetu, prema vjeri, braku i svojoj djeci. Molimo za njih, da uistinu budu očevi, odgojitelji, uzori svojoj djeci. Molimo, da imaju snage oduprijeti se pasivnosti i duhovnoj indiferentnosti. Molimo da ne podlegnu reklamama i zabavama, političkim revolucijama i polovičnim solucijama. U Bibliji smo čitali da će ponovno doći Ilija i obratiti srca itd. Ilija je slika Isusa Krista: On je „novi Ilija” koji jedini može unijeti sklad i mir u odnose otac – dijete. Kako bismo bili blagoslovljeni, da se držimo našeg Isusa!

Kako bi tada život drugačije izgledao, sve bi imalo smisla, a duša bi rasla u radosti i spokoju. Upravo tu leži problem: mnogi su očevi svojoj djeci dali „sve” (novac, posao, kuću, dobro ime, auto, školovanje…) a zaboravili su na jednu sitnicu, detaljčić – vjeru. I zaboravili su, da ono „sve” što su im dali, može vrlo brzo nestati, iz raznih razloga. U Bibliji negdje također piše: „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi”. Budi otac, kakvim te Bog želi. Ugasi veliku crnu kutiju i ustani u nedjelju nešto ranije, uzmi svoje dijete i zajedno sa ženom slušaj Riječ i hrani se Kruhom. Otkrit ćeš život, koji ne mora uzaludno proletjeti na kauču, u hipnozi pred vrištećom crnom kutijom. Ne onom iz aviona.

p. Marko Glogović

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marka Glogovića “Samo za stotu ovcu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.