Kada prvi put držimo svoju novorođenu djecu u naručju, očajnički ih želimo zaštititi i očuvati od svega. Od grijeha, od smrti, od sile đavla. A što nam se možda čini još hitnijim – od seksa. Na kraju krajeva, moderna američka kultura prema njemu se odnosi tako ležerno i frivolno da će mu djeca biti veoma brzo izložena. Samo pođite u supermarket sa svojom djecom. Slike na časopisima su dovoljno šokantne, ali ako vam djeca znaju čitati, doznat će mnogo više nego što želite. Zaobići izlog trgovine izazovnim ženskim rubljem neće ni biti moguće onda kada budu svjesniji svijeta oko sebe. I djevojčice i dječaci prisiljeni su suočavati se s hiperseksualiziranim standardom „ljepote”, zahvaljujući uvećanim slikama, koje uzbude um i nikada se neće dati iz njega do kraja istjerati.

Kao roditelji, moj muž i ja na početku smo bili odlučili da ćemo svoju djecu štititi od svih misli i spoznaja o seksu dokle god to bude moguće. Dob od dvadeset godina činila nam se dobrom granicom. No dok smo ih odgajali, shvatili smo da ih ne želimo potpuno zaštititi od toga, nego im dati nešto bolje – lijep, istinit i dobar pogled na seks, predstavljen u skladu s dobi i razinom znatiželje svakoga djeteta.

U ovome trenutku imamo tri djevojčice i dvojicu dječaka, i svi su mlađi od 10 godina, pa smo svjesni da je pred nama u smislu roditeljstva još dug put. Mene su moji roditelji mudro držali podalje od nastave spolnoga odgoja za peti razred u mojoj državnoj školi, ali ni oni sami nisu sa mnom razgovarali o tome, što je po mom mišljenju bilo sasvim u redu, jer sam nužne činjenice doznala toga istoga dana od prijateljica za vrijeme odmora. (A zatim sam smatrala da moram sve to reći i svojoj sestri, koja je tada bila u prvome razredu, kako je ne bih držala u neznanju.)

Kao odrasloj osobi, moj je prvi osnovni razgovor o seksu bio s petogodišnjim djetetom, koje nije bilo moje. Virila mi je preko ramena dok sam dojila svoje novorođenče, i sva zgranuta me pitala: „Što ti to ona radi? Zašto je puštaš da ti to radi?”

„Dojim je. Ona tako jede.”

„To je odvratno.”

Navečer toga dana primila sam email od njezine mame, u kojemu mi je ljutito „zahvaljivala” što je morala svojoj kćeri objasniti čemu služe ženske grudi. Nadala se da će je to pitanje mimoići. Kada sam dobila drugo dijete, ta me je ista djevojčica ponovno zatekla kako dojim u zahodu blizu crkve. Izgledalo je da je zaboravila naš prethodni razgovor. Čim je zinula da nešto upita, odmah sam prekinula riječima: „Idi pitaj svoju mamu.” Te su mi situacije pokazale da želim biti iskrena i spremna u poučavanju svoje djece o tome zašto je Bog načinio naša tijela onako kako ih je načinio.

Poučavati svoju djecu

Iznenadilo me je kako je kod naše djece ta tema počela s vremena na vrijeme biti aktualna (mnogo prije petoga razreda). Pitanja poput „Što te kornjače rade?” ili „Odakle dolaze djeca?” bila su normalan dio naših razgovora svakoga tjedna. Naša obitelj provela je dovoljno vremena u prirodi i pročitala je dovoljno knjiga da je ta tema sasvim prirodna. Kako smo moj muž i ja odgovarali na pitanja? Isprva je bilo dovoljno objasniti da Bog sastavi jednu muškarčevu i jednu ženinu stanicu, i tako stvori novu osobu. Tako je bilo sve do dana kada je moj muž vozio svu djecu u našemu kombiju, a naša se četverogodišnja kći oglasila sa stražnjega sjedala: „Tata, mama mi je rekla kako se prave djeca.” Moj muž nastojao je ne djelovati šokirano.

„O, zanimljivo, dušo. Što ti je mama točno rekla?”

„Pa, rekla je da muškarac prođe kraj žene i doda joj jednu stanicu.”

Moj je muž s olakšanjem uzdahnuo. Izazov je odgođen na neko vrijeme, ali taj nam je razgovor dao do znanja da moramo biti precizniji. Je li ona zamišljala da muškarac ide ulicom i tamo nekoj ženi pruži mobitel? (cell – stanica, cell phone – mobitel; op. prev.) Zato smo, kada je tema sljedeći put došla na red, stanice počeli nazivati „spermij” i „jajašce”, i objasnili da je to nešto što se događa između vjenčanih ljudi, a ne dvoje koji se ne poznaju. Od tada nam se također činilo prikladnim koristiti precizne i prave nazive za dijelove tijela, što je – moram priznati – dovelo do nekih neobičnih situacija.

Jedne nedjelje u crkvi ta ista naša kći vrtjela je u rukama svoju igračku konjića i proučavala je, i zatim (djeca su poznata po tome da nikako ne mogu šaptati) viknula: „Mama! Ovaj konj ima penis! To je dečko!”

Uskoro je to postalo još ozbiljnije. Naša druga kći, kojoj je tada bilo tri godine, jednoga se jutra za doručkom ljutito zagledala u mene. Očekivala sam još jedno dijete, a ona je sumnjala da joj mi ne želimo reći pojedinosti o tome. Pokazala je prstom moj trbuh i upitala veoma optužujućim tonom: „Kako je ta beba došla tamo?”

Šlag na torti – susjedova koza dobila je mlade. Moj je muž bio na putu, a ja sam sa svom djecom sjedila za stolom. Bila sam iscrpljena. Moja je sedmogodišnjakinja bila izvan sebe pokušavajući shvatiti: „Molim, mama? Molim? Kako je ta koza ostala trudna? Kako se to događa? Ne razumijem. Kako muškarčev spermij dođe do ženina jajašca? Izlazi li mu to kroz prste na rukama? Leti li to zrakom? Kako?”

Svi su odjednom zašutjeli. Sve su se oči okrenule prema meni. Mogla sam se izvući od odgovaranja – a tada sam to stvarno htjela – ili sam mogla to već jednom riješiti. „Svi stvarno želite znati?”

„Reci nam! Reci nam!”, svi su skupa skandirali.

„To ide nekako ovako…” Duboko sam udahnula, u sebi se kratko pomolila, i počela. Priznajem, ispočetka je bilo dosta hihotanja, i nekome je hrana pošla na nos, ali pokazalo se da je to bio jedan od najljepših trenutaka s mojom djecom. Oni koji nisu mogli do kraja shvatiti nastavili su jesti svoje makarone sa sirom, i više nisu o tome razmišljali. No oni znatiželjni imali su još pitanja, i tada, ali i u danima i tjednima što su uslijedili.

Ispravna zaštita

Otprilike tada počela sam nešto shvaćati. Mi ne bismo trebali svoju djecu štititi od činjenica o seksu, nego od perverzija koje ga okružuju. Na kraju krajeva, sam nas je Bog baš tako osmislio! Seks je prelijep dar, ali poput svega lijepoga, može ga se izopačiti. Uvijek smo svojoj djeci govorili o čednosti i sigurnosti (na primjer, prikladno se odijevati, presvlačiti se nasamo, ne biti nasamo u prostoriji s nekim drugim, nitko ne smije dirati intimne dijelove tvoga tijela itd.), ali nisu imali kontekst u koji su mogli te stvari uklopiti.

U tome istome razgovoru objasnila sam odgovarajući na jedno preciznije pitanje: „Bog je napravio žensko tijelo tako da muškarcu bude privlačno, i on nju zato poželi”, što je dovelo do potrebe da objasnim što je erekcija, i kako i gdje muž ispušta spermije. Odjednom se pojavio kontekst za čednost. „Kada se preizazovno odijevamo, pozivamo muškarca koji nam nije muž da nas gleda na način kako to smije samo muž.” Počeli smo s praksom odvraćanja pogleda od časopisa i reklamnih panoa s opscenim slikama, kako bi djeci to s vremenom postalo navikom. Ako im sada ne pomognemo krotiti njihove želje, kako da to odjednom očekujemo od njih kada im bude petnaest godina? Da sam barem i ja sama to činila kada sam bila dijete, umjesto da padam na laž da su slike na naslovnici Cosma istina o tome kako žena treba izgledati ili se ponašati.

Moja su mi djeca dovoljno vjerovala da mi dolaze sa svojim pitanjima. Morala sam im dati odgovore koje su tražili, ili bi oni prestali tražiti odgovore od mene, i tražili bi druge izvore. Nakon toga velikoga razgovora, jedno od djece došlo je i pitalo me: „Je li to dobar osjećaj?” Činilo mi se prikladnim odgovoriti: „O, da! To je zapravo dar koji nam Bog daje u braku. Veselim se da ćeš i ti jednoga dana to doživjeti!” Samo zato što naša kultura hiperseksualizira sve, to ne znači da moramo reagirati čistunstvom. Istina je istina.

Biti spremni na sve kada se razgovara o seksu – o mehaničkoj strani i o svrsi svega toga – također nam daje priliku pristupiti problemu pornografije, onda kada naša djeca na nju naiđu. Primijetila sam jedan trend – djeca koja su ovisna o pornografiji obično su ona koja nikada ne govore o seksu. Zacrvene se kada se dijelove tijela naziva njihovim pravim imenima. A ipak ne mogu poći svojim roditeljima razgovarati o tome novome svijetu koji su otkrili, punome iskušenja – nemaju riječi kojima bi govorili o tome. Kako očekivati da nam naša djeca dolaze radi pomoći s tim grijehom ako mi sami s njima nikada nismo načeli onu temeljnu temu, o samome seksu?

Razgovor isključivo za obitelj

„Veliki razgovor” s našom djecom nije bio neugodna jednokratna prigoda kakva smo mislili da će biti. Svakih nekoliko mjeseci bude još malih pitanja. Nastojali smo djeci pojasniti da je to u obitelji otvorena tema, ali da nije prikladno o tome raspravljati s prijateljima. Oni to moraju čuti od svojih roditelja, baš kao što naša djeca to čuju od nas.

Nekada su to pitanja o anomalijama. „Čekaj malo, mama. Rekla si da za napraviti dijete trebaju muž i žena, a naša susjeda nije udana, a ima dijete.” Znala sam da će se to pitanje jednom pojaviti, ali htjela sam da počnu s onime što je Bog naumio, a onda da idu dalje. Ako ste ikada prolazili kroz deset Božjih zapovijedi s djecom, morali ste im nekako objasniti što je preljub. A istospolna privlačnost jednoj našoj kćeri nije bila zagonetka kada joj je bilo pet godina: „Čekaj malo, mama – dvije cure ne mogu imati bebu.”

Ovo nije recept kako bi svi roditelji trebali sa svojom djecom pristupiti temi seksa, nego prikaz toga kako je to dosad funkcioniralo kod nas. Jedan prijatelj, čija su najstarija djeca dječaci, nije još morao govoriti o toj temi. Djeca nisu počinjala o tome, i nisu ništa pitali. I tako je otac najstarijega sina poveo na vožnju, i pokušao mu objasniti. Nakon što je završio priču, sin je rekao: „Uf, tata, to je odvratno”, a zatim je brzo promijenio temu: „Misliš li da ima kakva dobra akcija u trgovini?” Otac je završio s temom, i odlučio čekati dok djeca ne budu htjela znati više. Njihova su djeca drugačija od naših, i drugačije se razvijaju. Svi smo pozvani, kao roditelji, poznavati svoju djecu i u skladu s time pristupati njihovim individualnim potrebama.

Pravi put

U našoj je obitelji izravno i jednostavno poučavanje pomoglo djeci shvatiti da su seks i djeca povezani. (Pazimo da ne pretpostavljamo da seks uvijek dovede do djeteta. Imamo mnogo prijatelja koji ne mogu imati djece, i često molimo za njih. To je uistinu u Božjim rukama.) Želimo i molimo da naša djeca i njihovi budući supružnici stupe u brak znajući da nam je seks dan za dobivanje djece. Lijepo je da to još kao mali imaju na umu. Seks unutar braka nije samo radi „dobroga osjećaja” (iako je to njegov odličan dio!), nego radi stvaranja nečega dobroga, onkraj njih samih.

Ove mi je godine za Majčin dan jedna od naših kćeri napravila glinenu pločicu na kojoj piše „Obitelj”. Priložila je i poruku, u kojoj je stajalo jednostavno: „I njih će dvoje postati jedno tijelo.” Čini mi se da je ona na pravome putu.

Izvor:  Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.