Kršćanska obitelj je obitelj krštenih. Naš kršćanski identitet ne dolazi od našeg mišljenja ili našeg načina života, nego od Boga koji se osobno daje u sakramentu krštenja. Bog od nas čini kršćane. Krštenje člana obitelji nije samo neka lijepa, više ili manje davna uspomena, ni samo postaja na putu, nekakav obred inicijacije. Krštenje je kao kad provre izvor: izvor žive vode koju je obećao Isus, izvor ljubavi Božje s kojeg možemo neprestano piti.

Kršćanska obitelj ne može se odrediti samo vertikalno, ali njezina vertikalna dimenzija ono je što je čini posebnom. Kršćanin se ne definira prvenstveno po svojim društvenim ili političkim odgovornostima, nego po svojem krštenju. Krsna milost od nas čini Kristove udove. Biti kršćanin najprije znači biti čovjek koji je primio izvanredan dar koji se zove krštenje, “najljepši i najdivniji od svih Božjih darova” 1. Kršćanin zna da ga je Bog stvorio, da ga je Krist po svojoj smrti i uskrsnuću spasio, da je građanin kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Ta vertikalna dimenzija usmjerava cijelo njegovo postojanje, sve do njegovih najmaterijalnijih odluka.

Kršćanska obitelj je obitelj grješnika. Prečesto smo u napasti vjerovati da “biti dobra kršćanska obitelj” znači biti savršena obitelj! Iz oholosti, i napose zbog nedostatka povjerenja u Božje milosrđe, najvažnije nam je dati lijepu sliku o sebi, biti u skladu s onim što mislimo da je “prava” kršćanska obitelj, pa iz vidnog polja isključujemo sve što bi moglo narušiti tu sliku.

Kršćanska obitelj zna da ju je Isus spasio. Nije najgora stvar griješiti, nego je najgore uživati u svojem grijehu ili odbijati priznati ga opravdavajući se, jer u oba slučaja zatvaramo vrata Božjem milosrđu. Pravedan je onaj koji dopusti da ga opravda Isus, jedini Pravednik. “On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.” (Tit 3,5−7)

Kršćanska obitelj korača prema Bogu. Nije važna polazna točka. Sigurni smo da ćemo stići do cilja… pod uvjetom da krenemo, da ne ostanemo ležati na zemlji nakon pada, da se usudimo priznati da smo išli krivim putem. “Potrebno je trajno i postojano obraćenje, koje se, premda traži da se iznutra oslobodimo svakoga zla i prionemo uz dobro u njegovoj punini, konkretno ostvaruje u koracima koji uvijek vode sve dalje. (…) …obitelj ima poslanje da uvijek sve više postaje ono što ona jest, to jest zajednica života i ljubavi…”2. Postojano povjerenje kojim stavljamo svoju ruku u Isusovu, odbacujući taštinu kao i obeshrabrenje, pomoći će nam da stignemo do cilja.

Prema tome, kršćanska obitelj ne može ostati izolirana na nekom oblaku ili iza zidova crkve. “Vi ste sol zemlje”, kaže Isus. Ako sol odbije ući u zemlju, kako će joj dati okus? Ako kvasac ne nestane u tijestu, kako će ga podići? “Ostavljaju istinu oni koji, zato što znaju da ovdje nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu.”3

Kršćanin zna da je sin Očev, dakle brat svih ljudi. “Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu”4, i zato problemi koje današnji život stavlja pred nas imaju neposredan utjecaj na kršćanske obitelji. Ti su problemi poziv na konkretnu ljubav i na služenje na svim područjima društvenog, političkog i kulturnog života.

Kršćanske su obitelji pozvane staviti sve svoje povjerenje u Boga, što pak ne znači da će čekati prekriženih ruku da Bog učini sav posao umjesto njih! Živjeti kao kršćanin znači moliti, ali i djelovati usred svijeta. “Kršćanin koji zanemaruje svoje vremenite dužnosti zanemaruje i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje.”5 Vjera nas ne oslobađa dužnosti da skupljamo spoznaje potrebne za učinkovito djelovanje, ni obveze da zavrnemo rukave i radimo na ovoj zemlji ili da se angažiramo u političkom životu, u sindikalnoj akciji, u znanstvenom istraživanju itd.

Kršćani žive iste stvarnosti kao i svi ostali, ali ih žive drukčije (ili to barem pokušavaju!). Sveta obitelj bila je kršćanska obitelj u pravom smislu riječi. Marija, Josip i Isus živjeli su u svojem selu prividno vrlo banalnim životom, poput obitelji bilo kojeg obrtnika. Nisu činili ništa posebno, ali su sve činili s posebnom ljubavlju: ne samo ljudskom ljubavlju nego nadnaravnom ljubavlju koja ih je u svemu povezivala s Ocem.

Ta nadnaravna ljubav mijenja sve. Kršćanska obitelj ne svodi se samo na vertikalnu dimenziju, ali je ta dimenzija primarna. Istina je da postoji rizik da se kršćanska obitelj odvoji od svijeta i da živi u oblacima, ali postoji i jedan drugi, još opasniji rizik: svesti kršćanski život na sklop posve ljudskih načina ponašanja zaboravljajući da se “sve ljudske djelatnosti što se dnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem” 6.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Katekizam Katoličke Crkve, 1216.
  2. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio (Obiteljska zajednica), 9, 17.
  3. II. vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 43 § 1.
  4. Isto, 1.
  5. Isto, 43 § 1.
  6. Isto, 37 § 4.