VJERA U OBITELJI

Kršćanska djeca ne mogu živjeti pod staklenim zvonom, a naši strahovi neće im pomoći

Ne može se – i dobro je što je tako! – birati prijatelje svojoj djeci. Ono što se može, jest poticati dobra prijateljstva koja pomažu u odrastanju i izgrađivanju. Kako? Evo nekoliko primjera.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Suočeni s brojnim opasnostima koje vrebaju mlade, mnogi su roditelji u napasti čuvati svoju djecu pod okriljem zaštitnih zidova obitelji; no ako obitelj treba dati zaštitu, ona se treba i otvoriti, jer će inače gušiti svoje članove i postati im nepodnošljivom. Naša djeca ne mogu živjeti pod staklenim zvonom, a naši im strahovi ne će pomoći u odrastanju. Obitelj im je dana kako bi malo-pomalo postali sposobni iz nje izaći. Čovjek će ostaviti oca i majku.

Da bi djeca postala sposobna za istinsku slobodu, nisu im potrebne pregrade, nego ograde. Pregrade onemogućuju hod prema naprijed, dok ograde pomažu da se napreduje s oduševljenjem, bez straha od pada u provaliju. Pravi prijatelji – vršnjaci ili oni nešto stariji koji su već izašli iz adolescencije, prijateljske obitelji ili drugi odrasli od povjerenja – žive su ograde koje adolescentu ukazuju na ono najbolje što je u njemu, te mu tako omogućuju da se izgradi. Nikad se ne može dovoljno naglasiti ključna uloga prijateljstva u vrijeme adolescencije; iako ta prijateljstva možda ne će trajati cijelog života − često zbog razilaženja i prostorne udaljenosti do čega dođe prije ili poslije − to su “prijateljstva za cijeli život” jer na djeci ostavljaju trajan, katkad odlučujući biljeg.

Jedan od odgojnih prioriteta bit će dakle djeci − posebno od deset-dvanaest godina pa nadalje − pružiti mogućnost da nađu dobre prijatelje od kojih će bar neki imati u pozadini solidne obitelji, jednako zahtjevne kao obitelj iz koje dolaze. Nije riječ o tome da biramo u funkciji društvenog okruženja, bogatstva ili vanjštine (poput onih roditelja koji su sina upisali u “jednu jako dobru udrugu u kojoj su i sinovi liječnika i drugih liberalnih zvanja”… kao da je to kriterij kvalitete!). Treba jednostavno paziti, ne iz prijezira prema onima koje smatramo “nepoželjnim društvom”, nego zato što su adolescenti još krhki i zato što je naša prva zadaća pomoći vlastitoj djeci. To nas ne sprječava, čak naprotiv, da se pobrinemo za mlade ljude u opasnosti, da im otvorimo svoje srce i kuću, no ono što je moguće odraslima (ili cijeloj obitelji zajedno), može biti opasno za jednog adolescenta ako se s tim suoči sasvim sam.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne može se – i dobro je što je tako! – birati prijatelje svojoj djeci. Ono što se može, jest poticati dobra prijateljstva koja pomažu u odrastanju i izgrađivanju. Kako? Evo nekoliko primjera. Adeline i Jean-Paul svakog vikenda prevale mnogo kilometara kako bi djeci omogućili da budu izviđači. Iako je kućni budžet skroman, udovica Pascale žrtvuje se da bi mogla svoju kćer poslati na ljetovanje sa skupinom mladih kršćana koji znaju uskladiti zdrav i svet život. Benôit i Marie žive vrlo jednostavno jer su odlučili djecu poslati u katoličke škole, a školarina je težak teret za brojnu obitelj. Sigurno da nema nepogrješivog recepta. Nijedna škola nije savršena, a svi organizirani odmori i pokreti za mlade ne odgovaraju svoj djeci bez iznimke.

Odluke koje moramo donijeti nisu lagane, posebno zato što se plodovi ne vide ubrzo, ali treba znati što hoćemo i učiniti što moramo.

“Dosta mi je slušati o tome kako su naša djeca privilegirana”, ljutio se jedan otac obitelji. “Te navodne privilegije plod su velikih žrtvi, posebno materijalnih. Ništa ne žalimo, jer odgoj naše djece nema cijene, ali nas katkad obeshrabri kad čujemo kako nas kritiziraju ljudi koji imaju bar onoliko sredstava koliko i mi!” Ogorčenost ovog oca je razumljiva. Iako je možda doista privilegiran u odnosu na brojne obitelji čija se jedina sloboda svodi na borbu protiv sve veće bijede, ima pravo kad kaže da treba znati izabrati: kupiti novi auto ili djeci uplatiti ljetni odmor u kršćanskom ozračju, otići na skijanje ili potrošiti svu ušteđevinu na školarinu u nekoj katoličkoj školi, uživati u mirnim vikendima ili voziti djecu na izlete s izviđačima i primati njihove prijatelje.

Lagano? Nije! Pa ipak, najljepši dar koji djeci možemo darovati i najplodnija investicija koju možemo ostvariti jest dati im mogućnost da nađu prave prijatelje koji će im pomoći da rastu u dobi i u mudrosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Objavljeno: 2. svibnja 2016.

Možda vam se svidi