Stjecati vrlinu odgovornosti znači učiti ne samo prihvaćati odgovornost za odluke koje su drugi donijeli, nego i samostalno donositi odluke. Međutim, posve je prirodno da mala djeca trebaju početi stjecati osjećaj za odgovornost poslušnim obavljanjem onoga što im se kaže. Malo dijete može činiti ono što mu roditelji kažu jednostavno zato što se boji da će biti kažnjeno, zato što su ga roditelji ljubazno zamolili, zato što voli svoje roditelje itd.

Postoje uzvišeni i manje uzvišeni motivi

Također, posve je razumljivo da jedno znači poslušati, a drugo poslušati dobro i upravo ovdje počinjemo uzimati u obzir činjenicu koliko je važno djelovati na dobrobit drugih koliko god je to moguće. Time želimo reći da dijete, ako čini samo ono što mu se kaže ili ako izvrši neku zapovijed samo da bi se riješilo posla, najvjerojatnije ne će taj posao obaviti baš najbolje. Da bi dijete moglo postupati odgovorno, u pravome smislu riječi, potreban mu je motiv za svako djelovanje koje se od njega zahtijeva – odnos s drugom osobom, na primjer s ocem. Međutim, postavlja se pitanje je li dijete zaista učinilo ono što je njegov otac naumio ili želio ili je samo obavilo minimum potreban da bi se izvršilo slovo očeve zapovijedi. Ili majka kaže kćeri: “Molim te, spremi svoju odjeću u ormar.” Ako će se djevojčica samo truditi ispuniti slovo majčine zapovijedi, jednostavno će pobacati svu odjeću u ormar dok će odgovorno dijete uzeti u obzir stvarnu majčinu namjeru pa će staviti odjeću na vješalice onako kako ga se učilo. Dijete također može, kao što ćemo vidjeti, biti odgovorno vlastitoj savjesti ili prema drugim ljudima.

Razlika između “imati odgovornosti” i “biti odgovoran”

Odgovorna osoba uzima u obzir namjeru i ne ograničava svoje djelovanje na minimum dok osoba koja samo “ima odgovornost” može ispunjavati svoje dužnosti, ali bez ikakva stvarnoga osjećaja odgovornosti, ne trudeći se biti na korist drugima. To nije pozitivno i aktivno prihvaćanje odluke ili naloga drugoga, već puko ispunjavanje dužnosti.

Postoje još dvije, ozbiljnije devijacije odgovornosti na osnovi kojih možemo neposredno zaključiti prakticira li stvarno netko ovu vrlinu ili ne. Ovdje govorimo o uobičajenoj sklonosti traženja opravdanja za nešto što nismo napravili, a trebali smo, te o nespremnosti da se nečemu potpuno posvetimo sve dok ne postane bjelodano da će biti uspješno. No kada nema opasnosti od neuspjeha, a veći je dio posla obavljen, osoba se veže za rezultat. Prvi od ova dva stava posebno je čest kod posve male djece. Njima treba govoriti da je bolje prihvatiti posljedice svojih pogrešaka i neuspjeha, negoli pokušavati zavarati sebe i druge. Jakost je neophodna za prakticiranje vrline odgovornosti jer, ako prihvatimo odluke, a onda se pokaže da ih nismo u stanju provesti u djelo čak i ako odgovorno prihvatimo situaciju i tražimo najbolje moguće rješenje tako da nitko ne trpi, moramo imati jakosti kako bismo mogli izvršiti svoju dužnost najbolje što možemo, a upravo to i jest cilj odgovornosti.

Odgovornost i donošenje odluka

Neka djeca, po naravi, imaju vrlo razvijen osjećaj za odgovornost, ne zbog svoje svjesne odluke, nego zato što su ozbiljna i pažljiva. Stoga je važno da roditelji upoznaju svoju djecu u ovome pogledu. Inače bi mogli prisiljavati vrlo odgovorno dijete da bude još odgovornije, kada bi mu zapravo trebali pomagati svladavati problem druge vrste; na primjer, to vrlo odgovorno dijete možda nije radosno, možda je nedruštveno ili nesmiono.

Uputno je da sva djeca donose odluke, čak i ako neko dijete pokazuje prirodan osjećaj za odgovornost u obavljanju svojih obveza itd., njega ipak treba poticati da donosi osobne odluke jednako kao i ostalu djecu kojoj je teško napraviti ono što im se kaže.

Pogledajmo kako možemo poučiti djecu da budu odgovorna u donošenju vlastitih odluka i njihovu provođenju u djelo. Ne bi trebalo stvarati situacije u kojima djeca mogu donositi odluke, već im samo pomagati da budu svjesna onih odluka koje, u stvari, stalno donose. To će ih naučiti osobnomu prihvaćanju posljedica. Na primjer, ako dobivaju tjedni džeparac, valjalo bi ih naučiti da ga razborito koriste pa da im potraje cijeli tjedan, a da se ne ljute ako je drugo dijete kupilo nešto što bi i oni sami voljeli imati. Djeca mogu odlučivati i koje će prijatelje pozvati na svoju rođendansku proslavu. Mogu odlučivati i koje će igračke ponijeti sa sobom na ljetovanje, npr., te koji će dar kupiti majci za Majčin dan itd.

U svim ovim slučajevima roditelji mogu pružati informacije na osnovi kojih će djeca moći odlučivati i pametno birati što će činiti. Kada budu birala dar za Majčin dan, može ih se podsjetiti da trebaju kupiti nešto što bi se svidjelo majci, a ne njima, i možda im dati nekoliko prijedloga kako bi stekli ideju o tome. Kada su djeca manja, u ovakvu je slučaju najbolje predložiti im nekoliko stvari tako da ona sama mogu odabrati jednu od njih.

Ovdje je cilj naučiti ih pozitivno prihvatiti jednu mogućnost i odabrati između više ponuđenih. U kasnijoj fazi njihova razvoja područje odlučivanja bit će šire pa će sami promišljati i o drugim mogućnostima. Cilj je poticati ih na odgovorno odlučivanje, temeljeno na dostupnim činjenicama, i razmišljanje o mogućim posljedicama. Nakon ove faze možemo inzistirati na tome da djeca sama snose posljedice svojih odluka, bez jadanja i pripisivanja krivnje drugomu.

Odgovornost bi trebala biti potkrijepljena jakošću, posebice ustrajnošću, kako bi svaka odluka koju djeca donesu bila na korist drugih, a ne samo koja će osigurati da ona sama i drugi ne pretrpe neku štetu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.