„Volim te. Čujem te. Žao mi je. Što mogu učiniti da ovo popravim?”

Većina roditelja redovito inzistira da se njihovo dijete ispriča bratu ili sestri, prijatelju ili odrasloj osobi. A kada mi sami zabrljamo sa svojim djetetom, često se odupiremo ispričavanju.

To ponekad opravdavamo govoreći da će nas dijete manje poštovati ako se budemo ispričavali, no istina je posve suprotna. Pa i vi više poštujete druge kada priznaju svoje pogreške i pokušaju popraviti stvari. Ispričavanje za vlastito pogrešno ponašanje ne znači da ne smijete ispravljati ili koriti svoje dijete kada je to potrebno. Ne brinite se, djeca će i dalje znati tko je glavni.

Žalosna je istina da je većini nas neugodno ispričavati se, naročito svojoj djeci. Mislimo da sa svojom djecom uvijek moramo biti oni koji su u pravu. Brinemo se da će naše dijete iskoristiti naše priznanje protiv nas. Ispričavanje često izaziva osjećaj srama ako su nas kao djecu tjerali da se ispričavamo.

No što dijete nauči ako roditelj izbjegava ispričavanje?

  • Ispričavanje znači da ste učinili nešto loše, ili da ste vi loši. Tu se pojavljuje osjećaj srama.
  • U redu je pokvariti odnos i ne priznati to, i ne pokušati popraviti stvar.
  • Kada se ispričavate, gubite status.
  • Ispričavanje je nešto što radite samo ako ste na to prisiljeni.

Zar ne bi bilo bolje poučavati ovim stvarima, koje će vaše dijete naučiti ako mu budete primjer u ispričavanju?

  • Svi mi ponekad griješimo, ali možemo pokušati popraviti stvari.
  • Svi mi ponekad povrijedimo druge. Kada to učinimo, važno je to priznati i ispraviti situaciju.
  • Kada se ispričamo, druga će osoba misliti bolje o nama.
  • Nije sramota ispričati se. Na kraju se svi bolje osjećamo.

Pa kada biste se onda trebali ispričati svojem djetetu, i što biste trebali reći?

1. Ispričavajte se jednostavno i često.

Uključujući i male „ups” trenutke koji su sitnice, samo jedan dio života. „Ups! Oprosti što sam te prekinula.” Svaki put kada se ponašate onako kako ne biste htjeli da se vaše dijete ponaša, trenutak je da razmislite da se ispričate.

Očito je da se ne trebate ispričavati za postavljanje prikladnih granica. No naš je posao upravljati svojim emocijama, bez obzira na to što dijete radilo, i zato je ispričavanje kada nam „pukne film” ključno – inače će dijete početi kopirati naše ispade bijesa.

„Kad maloprije nisi htjela ostati u krevetu, jako sam se naljutila, i vikala sam na tebe. Jako mi je žao. Ne zaslužuješ da vičem na tebe. Nastojat ću biti mirnija. Ali stvarno trebam da budeš u krevetu kada je vrijeme za to. Kako da ti olakšam da ostaneš u krevetu i zaspiš?”

2. Ako dijete misli da se radi o velikoj stvari, priznajte to, čak i ako vi ne mislite da je tako.

„Rekla sam ti da ću ti kupiti novu bilježnicu kada budem u trgovini, ali posve sam zaboravila. Žao mi je. Znam da si računala da ću ti kupiti tu bilježnicu.”

3. Opišite što se dogodilo.

Nastojte da vaša isprika uključuje učinak koji je vaš čin imao na dijete. „Svi smo bili jako uzrujani, zar ne? Ti si vikala, pa sam i ja počela vikati, i ti si se onda rasplakala. Žao mi je ako sam te prestrašila. Bila sam jako uzrujana, ali moj je posao upravljati svojim osjećajima. Vikanje nije način da se nešto riješi s osobom koju voliš.”

4. Oduprite se želji da nekog ili nešto okrivite.

Mnogi se od nas počnu ispričavati, a onda počnemo tražiti izlike jer je dijete bilo u krivu. Da, vikala sam – ali ti si to zaslužila! No svi mi znamo da dvije pogrešne stvari ne čine jednu ispravnu. Na kraju krajeva, mi smo odrasli. Naš je posao biti uzor, bez obzira na sve. Sigurna sam da vaše dijete uvijek može smisliti ispriku zašto se tako naljutilo da se unijelo bratu ili sestri u lice i vikalo. No naravno da nema isprika za takvo ponašanje, ni kod našega djeteta, niti kod nas. Ako želimo da djeca nauče ispravno izražavati svoju ljutnju, trebamo im svojim ponašanjem pokazati kako da to čine.

5. U redu je objašnjavati, ali nemojte pokvariti dobru ispriku tražeći izlike za svoje ponašanje.

Zato ne radite sljedeće:

„Imala sam jako naporan dan, i na poslu mi je sve išlo krivo. A ti nikako nisi mogla mirovati, i mene je to iznerviralo, nisam više imala živaca, pa sam počela vikati na tebe. Znam da ne bih trebala vikati, ali samo čekaj dok ti budeš morala raditi, a dijete te nikada ne sluša, i ti ćeš vikati!”

Radite ovo:

„Imala sam jako naporan dan, i na poslu mi je sve išlo krivo. A ti nikako nisi mogla mirovati, i mene je to iznerviralo, nisam više imala živaca, pa sam počela vikati na tebe. No to nije isprika. Nitko ne zaslužuje da se viče na njega, nikada. Kada se naljutimo, naš je posao izraziti svoje osjećaje a da ne napadamo drugu osobu, a vikanje je napadanje. Žao mi je.”

6. Budite primjer preuzimajući odgovornost kada situacija to traži.

„Žao mi je što nisam bila tu da ti pomognem da vas dvoje to riješite.” Vi tu ne krivite sebe. Stvarno vam je žao što vas nije bilo. A preuzimanje barem maloga dijela odgovornosti vašoj će djeci pomoći da se i sami ispričavaju kada to bude potrebno.

7. Ispravite sami sebe ako se može.

„Žao mi je, zlato, nisam ti htjela tako odbrusiti. Pokušat ću ponovno. Evo što sam htjela reći…”

8. Napravite plan kako popraviti stvar.

„Znaš što? Kade te ujutro budem vozila u školu, stat ćemo u trgovini i kupiti ti bilježnicu.” To je ključni dio svake isprike: „Kako mogu popraviti stvar?”

9. Isplanirajte za sljedeći put.

Vaše će dijete mnogo naučiti ako ga pitate što možete uraditi drugačije sljedećega puta i raspravite sve bez defanzivnosti. 

Zatim čvrsto odlučite: „Sljedećega puta ću zastati, pustiti sve i disati dok se ne smirim.”

I onda to jednostavno učinite. Da vas je neka voljena osoba više puta povrijedila i svakoga se puta ispričala, uskoro biste prestali vjerovati isprikama. One nešto znače ako znate da će se osoba stvarno potruditi i nastojati izbjegavati ponavljanje toga ponašanja.

10. Pitajte dijete je li spremno pomiriti se.

To može biti jednostavno kao: „Jesmo li spremni za zagrljaj?” To djetetu pomaže učiniti emocionalni skok, da prestane zamjerati i ponovno se emocionalno poveže. Nemojte to forsirati – djeca se ne bi trebala osjećati kao da su pod pritiskom da „oproste” ako nisu još spremna. Neki roditelji odupiru se tome koraku jer im se čini da svu moć predaju djetetu, koje bi onda moglo odgađati opraštanje. No ako dijete nije spremno oprostiti, to biste željeli znati kako biste im mogli pomoći da riješe svaku uzrujanost koja je preostala od interakcije.

Uočite da ovdje nema posramljivanja i okrivljivanja. Umjesto toga, usredotočite se na to da stvari s vašim djetetom budu bolje. Treba hrabrosti da se prizna da ste u krivu i da se zamoli oproštenje. No to vas čini boljim roditeljem, i tako se odgajaju zdravija djeca, koja cijene odnose i znaju preuzeti odgovornost. Zar nije vrijeme da odbacimo etiketu srama koja se uvijek veže za ispričavanje?

dr. Laura Markham | Aha!Parenting

Dr. Laura Markham urednica je portala AhaParenting.com i autorica knjiga Peaceful Parent, Happy Kids, Peaceful Parent, Happy Siblings i Peaceful Parent, Happy Kids Workbook.

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net