Pavao ima devet godina i postao je problem broj jedan u kući i u školi. Sve do prije par mjeseci bio je simpatično, inteligentno dijete. Onda se ‘sprijateljio’ s Emilom, poznatim mangupom iz iste gradske četvrti. Pavao je vidio da su stvari krenule naopako, ali nije znao kako se iz svega toga izvući, znao je samo da mu netko treba pomoći. Jedne večeri sjeo pred majku, pogledao je u oči i rekao: “Ako mi i dalje budeš ovako popuštala, postat ću isti kao Emil.”

Ponekad je teško pronaći razliku između čvrstine i autoritarizma. Djeca trebaju čvrstinu koja postavlja granice bez kojih se ne osjećaju dobro. Kad ne postoje granice, djeca čine sve da provjere dokle mogu ići. U tom traganju djeca su obično drska i neugodna sve do nepodnošljivosti.

Nakon jutarnjih sati provedenih s prijateljicama, Ana je htjela nastaviti s igrom premda je bilo vrijeme objeda. Majka joj je rekla: “Ne, sada sjedamo za stol, ručak je.” Ana je počela cviljeti i lupati nogama ponavljajući da ne želi jesti.

Majka bi joj mogla popustiti i ne prisiljavati je da sjedne za stol. Hranu može ponijeti sa sobom i jesti stojeći, tako da je za blagi mir u kući nađeno dosta dobro rješenje. Ali da je majka pokazala čvrstinu i svojoj Ani pomogla da prevlada loše raspoloženje, da mirno sjedne za stol i objeduje, obadvije bi bile na dobitku. Osjećale bi se povezanije i zadovoljnije što su zajednički prevladale sukob.

Postojanje stanovitih ograničenja pomaže djeci da se osjećaju zaštićeno i sigurno. Dijete koje dominira nad odraslima postaje nemirno. Ograničenja su prostori zaštitne prisutnosti roditelja. Ako se dijete osjeća jače od onoga tko se za nj brine; kako će imati povjerenja u onoga tko bi mu trebao pružiti zaštitu?

Dijete može ograničenja doživjeti kao uskratu i kod njega to može izazvati ljutnju, ali ona su i ograde koje ih štite i daju im osjećaj sigurnosti. Mnogo je dobrih razloga da se postave granice i pored onih uobičajenih kojima se štiti fizičko zdravlje, a kojima se, primjerice, brane igre s opasnim stvarima: vatrom, električnom strujom, noževima itd. Mnogo je složenije kad treba odlučiti može li se dijete vratiti iz škole samo, može li poći u park i voziti se biciklom ili otići baki na spavanje. Važno je da se želje i potrebe djece poštuju i uvažavaju. Roditelji trebaju steći potrebnu sposobnost razlučivanja između potreba i hirova svoje djece.

Drugi važan vid ograničavanja jest da djeci pomažu kako bi odrasla jaka. Ako roditelji zadovoljavaju svaki hir svoje djece, ona će rasti oslabljena i nesposobna da nadvladavaju frustracije.

Roditelj, u najboljoj namjeri da poštedi dijete bilo kakva trpljenja, može djetetu uskratiti priliku da razvije snage kojima će se boriti kad dođu poteškoće. Postojanost jedne majke koja djecu vodi ritmom i pravilima njihovih aktivnosti, pomaže im da shvate kako stvari imaju svoju strukturu, kako događaji imaju početak, razvoj i kraj. To će im poslužiti da nadvladaju teške trenutke i da riješe složene okolnosti kad se u njima nađu.

Ograničenja djeci pomažu da razviju vlastite darove. Dijete koje traži pažnju, ili neku igračku, ili se želi nečim baviti, a treba čekati ili se toga odreći, stječe umijeće prilagođavanja i strpljivosti ili traženja drugih rješenja te umijeće kreativnosti, a to su sve vrlo korisne životne osobine. Dijete koje se mora samo igrati, jer je majka zaposlena, može pretražiti vlastito okruženje te otkriti kutiju s kojom će se zabaviti slažući je u dvorac, u krevet ili u svemirski brod. Uteći će se mašti da bude u društvu nečega što mu je palo na pamet. Frustracija potiče dijete da posegne za vlastitim darovima, naravno, ako je onaj “ne” bio razuman i nije ga otjerao u razočaranje.

Granice su okosnica za dobru stegu i služe kako bi u djetetu s njegovom energijom održali osjećaj vlastite fizičke i emocionalne sigurnosti koja mu je potrebna da bi svladalo velike lekcije auto-kontrole i etičkog ponašanja.

Baš zato što služe oblikovanju buduće osobnosti, ograničenja trebaju biti ispravna, osigurati točno određena i promišljena očekivanja roditelja koji ne smiju nikada smetnuti s uma da su upravo oni uzori i zrcalo takvih očekivanja i takvih ponašanja, polazeći od svega što se odnosi na dobar i korektan odgoj.

Što više rastu, djeca trebaju sve više znati granice i prihvaćati ograničenja. Svaki “ne” ih treba poticati na povezivanje s drugima, na razgovor, a ne na izolaciju. Nakon roditeljskog “ne” obično dođe onaj “zašto?” njihove djece i ona imaju pravo na odgovor.

Roditelji mogu odgovoriti izravnim pitanjima kao što su: “Što je u ovom pravilu što ne razumiješ?” ili “S čime se ne slažeš?” ili “Što je potrebno da bi ti promijenio ovo svoje ponašanje?” Dobro je imati na umu djetetov karakter i osobnost. Ograničenja trebaju biti, reklo bi se, “odrezana po mjeri”.

Sve ovo zahtijeva vremena i truda mnogo više od vikanja, prijetnji i kažnjavanja. To izgrađuje “srce” i umijeće odgajanja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.