RIJEČI KARDINALA

Franjo Kuharić o ispravnom vjerskom odgoju djece: Za njega je potreban jedan temeljni preduvjet….

Ispravan vjerski odgoj djece od najranije dobi mogu pružiti djeci samo vjerničke obitelji koje vjeru žive uvjerenjem i životnom praksom. Takvi roditelji iz punine srca ulijevaju u duše i savjesti djece cjelovitu vjeru Crkve, uvode riječju, molit­vom i primjerom djecu u najsvetiji odnos prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju

Foto: Shutterstock.com

Ako postavimo pitanje najintimnijoj dubini ljudskog srca: Kakvu djecu želite imati? Kakve ljude želite susretati u svom životu? Kakve odnose želite živjeti među ljudima? – sigurno bismo od svakog čovjeka dobre volje čuli odgovor: “Želim imati dobru djecu, želim susretati dobre ljude, želim da ljudi budu dobri jedni drugima i da poštuju jedni druge!” To je želja svakog čovjeka ispravne savjesti koji priznaje objektivnu razliku između dobra i zla.

Dakle, nije dovoljno da čovjek mnogo toga znade; važno je da čovjek bude tako odgojen da uvijek bira dobro, a odbacuje zlo; da usvaja vrijed­nosti istine, pravednosti i dobrote prema svakom čovjeku. To zovemo odgojem srca i savjesti. Čovjek može biti vrlo naobražen, a da bude zloban i opak; čovjek može biti moćan, a da bude nepravedan; čovjek može biti i bogat, a da bude zao; čovjek može imati lijepo lice, a da bude zločinac.

Isus kaže: “Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.” (Lk 6, 45)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ispravan vjerski odgoj djece od najranije dobi mogu pružiti djeci samo vjerničke obitelji koje vjeru žive uvjerenjem i životnom praksom. Takvi roditelji iz punine srca ulijevaju u duše i savjesti djece cjelovitu vjeru Crkve, uvode riječju, molit­vom i primjerom djecu u najsvetiji odnos prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju. Iz tog odnosa raste i pravi odnos prema čovjeku. Tko od djetinjstva nauči ljubiti i poštivati Boga, nužno uči poštivati i voljeti čovjeka. Duh Sveti je odgojitelj unutarnjim svjetlom u duši; on ulijeva pravu mudrost u dušu odgojitelja i on svojom milošću otvara dušu djeteta Božjoj riječi.

Samo iskrenim molitvenim životom u obitelj­skoj zajednici stvara se prava klima za vjerski odgoj. Upotrijebio bih ovu usporedbu: obiteljski su prozori obično okićeni cvijećem ili barem kojim cvijetom. Redovito se cvijeće u posudama izlaže na prozor da bude osvijetljeno suncem i otvoreno svježem zraku, da tako živi, cvate i dariva nas svojom ljepotom. A što bi bilo kad bismo cvijet zatvorili u hladnjak? Ne moramo toliko spustiti temperaturu da se baš smrzne, ali ono ipak u hladnjaku neće moći živjeti. Nema topline, nema svjetlosti.

Obitelj koja vjernički ne živi, koja ne moli i nema Božje vizije čovjeka i života, koja živi samo na horizontali zemaljskih interesa, sigurno ne stvara klimu potrebnu za odgoj djece u vidu Božje vertikale života za vječni smisao čovjekove egzisten­cije.

Drugi vatikanski sabor u Dekretu o odgoju govori o kršćanskom cilju odgoja, pa kaže: “Pravi odgoj ide za izgradnjom ljudske osobe u vidu njezine konačne svrhe i ujedno u vidu dobrobiti društva kojega je čovjek član i u čijim će funkcijama kao odrasli čovjek sudjelovati.” (GE 1)

“Svi kršćani, budući da su preporođenjem iz vode i Duha Svetoga postali novo stvorenje, te se nazivaju i jesu sinovi Božji, imaju pravo na kršćanski odgoj. On ide za tim da kršćani, dok se postupno upućuju u spoznaju misterija spasenja, postaju svakim danom sve svjesniji dara vjere što su ga primili. Neka se nauče u duhu i istini klanjati Bogu Ocu (Iv 4, 23) (…) i oblikovati svoj život po novom čovjeku u pravdi i istinskoj svetosti.” (GE 2)

Vjernički život u punom smislu je milosni život prijateljstva i ljubavi s Bogom. Stoga je cilj kršćan­skog odgoja svrhunaravan. Apostol Pavao piše da ne živimo po tijelu nego po Duhu … “Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.” (Rim 8, 4. 14) Zato su nužna i svrhunaravna sredstva odgoja. Ne pomaže tu mnogo sama stručnost; nije do­statna samo psihologija. Svrhunaravna sredstva su: slušanje riječi Božje, molitva, sakramenti, osobito ispovijed i euharistija.

To čini vjernički život! Tu se dobiva snaga Božja za kršćansku dosljednost! Bez tih svrhunaravnih izvora istine, ljubavi i milosti nije moguć vjernički odgoj.

Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac govorio je: “Uz strah Božji (pod strahom Božjim misli se strah pred grijehom, strah da ne uvrijedim i ne izgubim Božju ljubav) treba da kuće naših obitelji ispunja duh tople pobožnosti …”

Jedan naš intelektualac, vjernik, priznaje, svjedoči: “Od djetinjstva sam poučen o dobru, išao sam na vjeronauk, otac me učio vjeri i ulio mi poštovanje prema Bogu… Sve dobro i sveto ušlo je u mene u ranom djetinjstvu – i to je neizbrisivo.”

Jedan pak izliječeni narkoman, izliječen posebnom metodom rada i molitve, svjedočio je pred nama biskupima: “Moji su roditelji bili bogati. Novaca sam imao. Ali ništa mi nisu dali za dušu! Otišao sam u drogu – u pakao!” Rastao je kao cvijet u hladnjaku. Zašto su mladi tako neotporni prema svim tim suvremenim napastima i zavodnicima? Nedostaje im duboko vjerničko uvjerenje, nedostaje im molitva, nedostaje im Božja riječ, nedostaje nedjeljna euharistija; ne služe se sakramentom pomirenja.

Naš blaženik poručuje: “Svi oni kojima je povjerena briga za duše djece i mladih, moraju ih promatrati kao najdragocjenije blago koje im je Bog povjerio!”

kard. Franjo Kuharić, 16. rujna 1998.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića Vjeruješ li ovo? u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 24. veljače 2018.

Možda vam se svidi