Za vrijeme praznika nikako ne valja zapostaviti vjerski odgoj, naprotiv. Iskoristimo to vrijeme.

Uzmimo si vremena za “gubljenje vremena”! Tijekom godine toliko smo naviknuli na jurnjavu, toliko smo naviknuli da djeci stalno govorimo “Požuri!” i da iskorištavamo svaki trenutak u danu ispunjenom do posljednje sekunde, da nam je katkada teško uključiti se u mirniji ritam. Neki su od nas u napasti doista gubiti vrijeme, prelaziti s jedne aktivnosti na drugu bez ikakve postojanosti, bježati od svakog napora i svake discipline. Drugi pak nisu sposobni prestati nametati sebi i ostatku obitelji neobuzdan životni ritam. Između ovih dviju krajnosti valja nam otkriti vrijednost “besplatnosti” vremena.

Izvrsno je naučiti djecu planinariti, plivati ili obrađivati drvo… Ali je isto tako važno s njima se igrati, improvizirati slavlja i pustolovine prepune svakakvih ideja, ostati u razgovoru ili s njima skakati! Dobro je ako im pri posjetu kakvoj crkvi ili dvorcu znamo dati objašnjenja, a u drugim trenutcima da znamo šutjeti kako bi naša djeca sama i u tišini otkrila ljepotu krajolika ili neizreciv mir zvjezdane noći.

Posvetimo vrijeme svakom djetetu pojedinačno kao da je jedinstven jedinac. Svako je dijete jedinstveno i za Boga i za nas, ali ono toga nije dovoljno svjesno (a neka djeca imaju više od druge potrebu to osjetiti). Za svako je dijete dragocjeno da povremeno može imati tatu i mamu samo za sebe: za vrijeme ručka, šetnje ili vožnje automobilom… Mnogo tema izlazi na vidjelo tek daleko od ušiju braće i sestara! To su trenutci prisnosti koji djetetu mogu pomoći da shvati da nijedna zajednica − počevši od obiteljske zajednice − ne može rasti ako gazi preko ljudi, da ono nije i da nikada ne će biti samo jedan od članova obitelji, dio čovječanstva izgubljen u gomili, nego jedinstvena osoba čije je zvanje živjeti s Bogom jedinstvenu priču ljubavi.

Uzmimo vremena za molitvu. Paradoksalno je da su praznici često vrijeme velike “duhovne praznine”, a u tom razdoblju zapravo imamo puno slobodnog vremena. Ima mnogo razloga za to. Kao prvo, molitva će uvijek ostati borba: nije lako ostati vjeran svakodnevnoj molitvi. Drugi razlozi proizlaze iz promjene životnog prostora i načina života. Za vrijeme praznika nema domaćih okvira koji nam pomažu da ostanemo vjerni molitvi. Okolina možda ne potiče na molitvu − zato što nikad nismo sami i u tišini, ili zato što smo s prijateljima ili braćom i sestrama koji ne žive vjeru na naš način. Gospodin dobro poznaje preprjeke na koje nailazimo, nemojmo se dakle brinuti. Ali Bog zna i koliko su nam potrebni ti svakodnevni susreti s njim, pa će onomu koji doista želi moliti pomoći da nađe i načina.

Čitajmo ono što nam može pomoći u boljem poznavanju vjere, kao na primjer Katekizam Katoličke Crkve. Nismo svi pozvani postati znanstvenici i teolozi, ali svi se moramo služiti svojom inteligencijom da bismo Boga bolje upoznali! Jedan vjeroučitelj u gimnaziji govorio je: “Ako vaše poznavanje vjeronauka ostane na stupnju osnovne škole dok vaše znanje napreduje na drugim područjima, u fizici, matematici i književnosti, vjera će vam se brzo učiniti djetinjastom.” Iskoristimo dakle svoje praznike!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.