Ljubav roditelja i ostalih članova obitelji daje djetetu ono što mu je potrebno za život, za samopouzdanje i za suočavanje sa životnim problemima. Djeca koja su voljena izražavaju se s punim povjerenjem i prihvaća život ne birajući mjesto boravka.

Nježnost je prisutnost. Novorođenče osjeća potrebu neposrednog dodira s majkom. Dijete često traži majčino lice.

Dijete želi čuti da su roditelji prisutni u njegovu životu. Poznate su pritužbe djece od šeste do desete godine: “Zašto to ne načinimo zajedno? Zašto se tata više ne igra s nama?” Mnogi odrasli čuvaju uspomenu na šetnju s djedom, na igre uvečer, na logorovanje s roditeljima.

Nježnost je komunikacija. Dijete nije začeto samo tjelesnim darivanjem, nego i riječima njegovih roditelja koje ga humaniziraju. Komunikacija u obitelji omogućuje da se razriješe napetosti. Verbalizacija osjećaja oslobađa. Djetetu treba omogućiti da se potuži kad mu je teško, kad trpi, kad se ljuti, kad se raduje uspjesima u školi i drugdje. Supružnici također trebaju trenutke kad si mogu “otvoriti dušu”.

Nježnost i topli odnosi. Djeca trebaju prije svega očitovanu nježnost: čemu služi da se ljudi jako vole, ako to jedni drugima nikad ne kažu? Zašto mnogi očevi zbog tobožnjeg stida skrivaju ono što osjećaju prema svojoj djeci? “Moj mi otac nikad nije rekao da me voli!”

Ljubav nas izgrađuje zato što omogućuje da se ostvarujemo. Što su izrazi ljubavi češći, to se djeca bolje izgrađuju. Sve se to događa kad vide ljubav kojom se roditelji međusobno ljube, ljubav kojom se oni ljube kao braća i sestre ili kao susjedi i prijatelji. Kad ova potreba odnosa ne bi bila zadovoljena, djeca bi odlazila u život zakinuta.

Nježnost je apsolutno besplatna i bezuvjetna. To je užitak, a ne dužnost. Nije nikada “novčanica za razmjenu”, nema ništa s odnosima moći, jer je iznad svega prepuštanje sebe drugome i sebedarivanje. Čini se paradoksalnim, ali radost nježnosti dolazi uvijek i samo iz žrtve. Nježnost stoga pripada roditeljima.

Nježnost je odgovornost i zaštita. To je mirna i staložena ljubav. Djeci je potreban autoritet, jer su predana beskrajnim potrebama, ona žele sve. Nije dobro ubijati te želje, one su životni pokretači u djeci, treba ih njegovati, pravilno usmjeravati dajući im objektivnu važnost i pravo mjesto. Djeca sama shvaćaju da ih drugi trebaju čuvati, pa i od njih samih. Pretjerana sloboda stvara u njima nesigurnost i prisiljava ih da teške odluke donose sami.

Nježnost je poštovanje i uvažavanje. U jednoj stvari roditelji ne mogu glumiti i varati: u poštovanju djece. Ono postoji ili ne postoji, a djeca ga najviše trebaju.

Nježnosti i praštanje. Nježnost je odvažna u poštovanju, malo pretjeruje u komplimentima, umije praštati. Ona praštanju pridružuje nešto jako važno, a to je sposobnost da se sve zaboravi. Oprostiti a ne zaboraviti kao zakopati ratnu sjekiru tako da iz zemlje držalo upotrebljivo u slučaju novog rata.

Nježnosti i iskrenost. To je najvažniji, a često zapostavljeni vid nježnosti. Upravo stoga što je poštovanje i pozornost prema sebi samome i prema drugima, nježnost zahtijeva iskrenost kao bitnu i temeljnu sastavnicu. Ona je nezamjenjiva veza između srca i tijela: tijelo treba uvijek biti vjeran izraz u srcu stvarno doživljene ljubavi.

Nježnost se zna smiješiti. Djeci je potrebna vedrina. Strahovi obeshrabruju, djeca slabe i postaju ranjiva, stječu osjećaj da odrasli u njih nemaju povjerenja. Djeci su obrane iznutra uvijek jače od onih izvanjskih. Dijete se jača i učvršćuje iz vedrih susreta i kad mu se roditelji dive, to mu otkriva bogatstva koja u sebi nosi.

Nježnost i pitanja. Svi se obično bučnije izražavamo: naređujemo, zahtijevamo, ukazujemo na odredbe, podižemo ton, uvjetujemo, znamo biti drski itd. Kad postavljamo pitanja, otvaramo prostor slobodi, strpljivosti, razumijevanju, poštovanju. Isus se rado služio takvom metodom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.