Prije mnogo godina, tijekom jednog od velikih kalifornijskih šumskih požara, jedan mladi poslovni čovjek napustio je svoj ured i automobilom pojurio prema svojoj kući u podnožju brežuljka kako bi pokušao spasiti što se spasiti da. Na autocesti, tamo gdje cesta skreće prema brežuljcima, sreo je svoju ženu. Rekla mu je da je vatra još uvijek udaljena nekoliko stotina metara od staje, ali da će im kuća sigurno biti uništena. Vratili su se zajedno u kuću. Muž je rekao ženi neka pusti psa i mačke, a on je otrčao osloboditi konje iz konjušnice.

Kad se žena vratila, upitala je: “Što ćemo sada spasiti?” Čovjek je odgovorio: “Ništa.” Kad su ponovno bili na autocesti, rekao joj je da je, vozeći prema kući, grozničavo prevrtao u mislima sve stvari koje posjeduju i koje bi trebalo spasiti od vatre. Ali, i prije nego što se susreo s njom, odlučio je da im je dužnost spasiti živa stvorenja: konje, psa i mačke, a da je sve ostalo nevažno. “Nisu nam potrebne materijalne stvari da bismo bili sretni”, rekao je svojoj ženi. “Ne smijemo izgubiti svoju neovisnost o stvarima.”

I tako se to dvoje ljudi odvezlo natrag u grad. Unajmili su sobu u hotelu i čekali da vatra bude stavljena pod kontrolu. Kada su se potom vratili do svoje kuće, otkrili su da je vjetar promijenio smjer vatre svega nekoliko metara od njihova doma. Kuća i sva njihova imovina ostala je sačuvana. “Da sam pokušao spasiti sve te stvari”, rekao je čovjek poslije, “možda bih sve izgubio – bio bi to Božji način da mi pokaže njihovu nevažnost.”

Kad bi samo više ljudi moglo shvatiti istinu koju je shvatio ovaj čovjek, kad bi ljudi mogli uvidjeti da su materijalne stvari, sve dok su dobre, darovi Božji, a darove se ne smije cijeniti više od Darovatelja. Darovi su dokaz Božje ljubavi, a tko bi više ljubio dokaz od Onoga koji daje ljubav?

Koji to mladenci, pokazujući svoje prstenje, ne bi smatrali ludim pitanje što više vole: to prstenje ili jedno drugo? Sve što imamo, čak i samo naše postojanje, jest dragovoljni Božji dar. Sve što nam je dano, dano je da nas što više približi ljubavi Božjoj.

Čini se da smo čak spremni misliti kako su naša materijalna postignuća rezultat uzajamnog djelovanja nas samih i pukog slučaja! Uostalom, Bog ljubi beskonačnom ljubavlju bezbroj ljudi na ovome svijetu koji imaju puno manje materijalnog bogatstva i “zemaljskih udobnosti” nego mi. A naravno da njihovo materijalno siromaštvo ne možemo pripisati nedostatnoj ljubavi Božjoj prema njima.

Pa ipak, čak ni u Isusovo vrijeme ljudi nisu shvaćali ovu osnovnu činjenicu. Više su cijenili dar od Darovatelja. U Evanđelju po Ivanu mnoštvo koje je Isus dan prije nahranio s pet ječmenih kruhova i dvije ribe traži Isusa. A kada ga je našlo, on mu kaže: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.” (Iv 6,26)

Mnoštvo je prihvatilo dar, ali nije shvatilo njegovo značenje, nije razumjelo onu duhovnu poruku koja se krije iza tog “znaka”. Nije u ovom čudu vidjelo primjer Božje dobrote, njegova darivanja, njegove dobrostivosti. Umjesto toga, ljudi su prihvatili taj kruh samo kao tjelesnu hranu, a njega koji je napunio njihove stomake, htjeli su učiniti svojim kraljem. Ljudska se priroda od tada nije promijenila.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Claytona C. Barbeaua “Glava obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.