Glasoviti američki profesor Buscaglia davao je studentima na sveučilištu posebnu zadaću prije odlaska na weekend. Moraju otići kući i zagrliti svoga oca. Tada u dvorani obično plane urnebesna pobuna: “Ja bih svoga oca radije upucao!”, ili: “To je bez veze, moj otac zna da ga volim!” Na sve to profesor kaže: “Još bolje: zašto to onda ne biste učinili?”

Sljedećeg ponedjeljka svi govore iznenađeni ugodnim iskustvima. — “Moj otac se rasplakao.” — “Čudno, moj otac mi je zahvalio.”

“Shvatiti da smo voljeni, to je tajna sreće. U obitelji svi bi trebali hodati kao da im je na grudima natpis: “Ti si za mene nenadomjestiv.” Odnosi između roditelja i djece često su zapovjedne naravi, zajedljivi, vječito nešto brane, prijete, drže propovijedi, preporučuju. Puni su banalnosti kao: “makni se, digni se, požuri, ne diraj, frazi, sve pojedi, pazi da se ne uprljaš, šuti, govori kad ti kažem, moli oproštenje, pozdravi, dođi ovamo, nemoj smetati, ne trči, nemoj se oznojiti, pazi, past ćeš, rekao sam ti da ćeš pasti, gore za tebe, ne možeš li malo paziti, ne znaš ti to, idi u krevet, diži se, zakasnit ćeš, imam posla…”

Iako u dobroj namjeri, roditelji se prema djeci ponašaju kao zujeći helikopteri, te zujanje postaje uobičajeni obiteljski ton. Djeca se uvijek brane neposluhom, a važne riječi koje roditelji kažu svojoj djeci izgube se u običnoj zbrci zapovijedi i zabrana. Najveći danak plaća obiteljsko ozračje koje neprestano uznemiruju međusobna suprotstavljanja.

Postoje riječi koje mogu promijeniti obiteljsko ozračje i, što je još važnije, postati osnovom za izgradnju pozitivne slike o sebi, a to je bitno za normalno odrastanje djece. Takve riječi mogu biti:

1. “Volim te”, riječi koje najviše troše televizijske pjesmice, ali koje roditelji i djeca često zaboravljaju. Pa ipak one imaju veliku moć. Svakoga dana svako dijete trebalo bi svojoj mami i svome tati reći: “volim te”.

2. “Ti si lijep”, djeci su potrebni komplimenti. Postoje ljudi koji tek što izađu iz kuće, počnu dijeliti komplimente: mljekaru, prodavaču novina, prometniku, vrataru, ravnatelju, a kući to ne kažu nikada nikomu. Neka se gospoda tužila vrteći dršku torbice: “Moj muž zna biti jako nježan i osjećajan. Sa psićem uvijek tako postupa.” Kako može imati samopouzdanja dijete koje njegovi roditelji nikada nisu pohvalili (niti čak njegov fizički izgled)?

3. “Sretna sam što te imam.” Izraz koji svakako treba upotrebljavati. Ima puno djece koja se osjećaju poput odbačena smotuljka ili još gore poput prometne nesreće u životu svojih roditelja.

4. “Na mene možeš računati.” Dijete treba znati da, bilo što da mu se dogodi, jedan muškarac i jedna žena, a to su njegovi roditelji, priteći će u pomoć. U društvu kakvo je naše oni se nemaju u koga drugoga pouzdati.

5. “Što ti misliš?” Spoznaja da osobe koje djeca najviše vole, a to su tata i mama, doista žele čuti njihovo mišljenje, djecu ispunja ponosom i daje im istinski osjećaj uključenosti u obitelj. Roditelji se mogu na taj način uvjeriti da im djeca znaju biti jako pametna.

6. “Ako želiš, možeš plakati.” Svako ljudsko biće treba nekoga komu se može obratiti i potužiti, sigurno da će biti prihvaćeno, da ga neće osuditi, nekoga pred kime se ne treba skrivati, nekoga komu će moći reći: “Evo kako ja to osjećam”. A onaj drugi da mu odgovori: “Dobro je, tako je baš dobro”. Dvije ruke, jedno srce i puno razumijevanja.

7. “Želim te slušati.” To znači da nam nije svejedno što se događa u životu drugih ljudi. “Ispričaj mi to”, izgovoreno u pravom trenutku, u stanju je srušiti zid šutnje koja može ozbiljno ugroziti odnose između djece i roditelja.

8. “Zašto si loše volje?” Osjećaji male djece su važni i odrasli ih trebaju ozbiljno shvatiti. Oni se vrlo često zanemaruju, preko njih se olako prelazi s omalovažavanjem.

9. “Imam povjerenja u tebe.” Djeca imaju dovoljno valjanih razloga da sumnjaju u sebe. Ohrabrivanje roditelja jedino je pogonsko gorivo koje potiče volju da preuzme inicijativu.

10. “Tako je lijepo kad smo zajedno.” Nitko ne može dobro odrastati ako ne osjeća da je nenadomjestiv djelić sreće u svojoj obitelji.

Jedna djevojčica je bila jako tužna. Mučile su je mnoge zadaće, mnoge poteškoće, mnogo koječega… Majka joj je govorila uvijek iste stvari; bilo je preporuka, objašnjenja, ohrabrenja, ali djevojčica je postajala sve tužnijom. Onda jednom pogleda majci ravno u oči i reče: “Mama, zašto me, umjesto svega toga, ne zagrliš jako, jako, kao ono kad sam bila mala? Nijedan savjet ne bi toliko značio”. Mama i kćerka se zagrliše i sva ona zlovolja prođe. Često je dovoljno čvrsto se zagrliti.

Tajna nagovora za laku noć

“Moja mama je izašla i uz pomoć nekog siromašnog dječaka skupila nekoliko cigli rasporedivši ih u četiri dijela. Na njih je položila par dasaka i stavila slamaricu. Bio je to prvi krevet u oratoriju. Dobra moja mama održala mu je kratki večernji govorčić o tome kako treba raditi, biti dobar i vjerovati u Boga. Na kraju ga je pozvala da izmole večernje molitve.” Tako pripovijeda don Bosco u “Uspomenama iz oratorija”.

Ova nježna gesta, rođena iz navike mame Margarete da se uvečer nadvije nad krevet svoje djece, ostala je među salezijancima kao sjećanje na prvu “Laku noć”, to jest kratki topli nagovor koji ravnatelj održi svojoj “obitelji” na kraju dana. U “Preventivnom sustavu” don Bosco ga je nazvao “ključem moralnosti, dobrog ponašanja i odgojnog uspjeha”.

Najljepši sati 

Jedno od prvih jednostavnih pravila koja se uče u “školi za roditelje” kaže: “Nastojte da posljednji sati dana budu najljepši”.

Posljednji sati dana obično su trenuci u kojima se oslobađaju negativni naboji skupljani tijekom dana i često su najteži i za djecu i za roditelje. Ima djece kojima je dan ispunjen kao onaj predsjednika republike.

“Jedva čekam kraj dana i trenutak da pođem na počinak”, napisao je jedan preadolescent. “Tad se pokrijem po glavi i… zamislim da sam mrtav. To je posvemašnji umor, fizički i psihički.

U suvremenom svijetu večer predstavlja jedine trenutke kad je obitelj na okupu. Ali oko čega se ona okuplja? Jedno istraživanje u Italiji ustanovilo je da se 75% obitelji nađe zajedno kada gledaju televiziju.

Tako se sav obiteljski razgovor za vrijeme večere svodi na brojne; “Psst, pssst! Može li se od vas nešto čuti ili ne može?” Mnogi “Pssst” obično izazivaju još veća negodovanja.

Ni kod obitelji koje za vrijeme večere ne gledaju televiziju situacija nije ništa bolja. Kod njih u to vrijeme obično započinje obiteljski “Nürnberški proces”, ima za svakoga ponešto, a to traje sve dok djeca ne počnu svoj nevoljni plač, dok se ne pozovu na Ženevsku konvenciju ili ne zamole da ih se pošalje u sirotište.

Don Bosco je shvatio da su večernji sati jako važni, da trenuci koji prethode počinku imaju posebno značenje. To su trenuci kada padaju obrambeni zidovi, trenuci koji žude za toplinom, dobrotom, međusobnom blizinom i ljubavlju, jer nadolazeća noć pritišće i plaši. Tada nam je potreban netko tko će nas uzeti za ruku. Stoga je u večernje sate najlakše moliti.

Otac koji prati dijete na počinak (majke to već čine), ne kaže jednostavno: “Idi na spavanje i ne izmotavaj se!” Ne, on s djecom razgovara, pomoli se zajedno s njima, uspostavlja s njima ugodan i ljubazan odnos, sasvim drukčiji od svih ostalih odnosa. To su prava iskustva.

Odluka: Otpratit ću svoju djecu na spavanje i zadržati se s njima u malom razgovoru dok se ne uspavaju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.