POTRAGA ZA LJUBAVLJU

Kako prepoznati odgovaramo li jedno drugome?

Ima parova koji se susretnu i na prvi pogled znaju da su jedno za drugo. No ne mora uvijek biti tako niti se to događa baš često.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Jednom sam na svojemu prijašnjem radnom mjestu morala na put u Indiju. U zapadnjački obilježenoj metropoli kasno navečer otišli smo u klub gdje smo upoznali mlade Indijke i Indijce. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Djevojka, s mobitelom i e-mail adresom, govori mi da se za koji tjedan udaje za nepoznata muškarca kojega su joj našli roditelji i rodbina. I sva je blistala od sreće! Odmah sam porazgovarala s još nekoliko mladih bračnih parova i ispostavilo se da dogovoreni brakovi posve dobro funkcioniraju! Jedan mladi Indijac, koji se također oženio neznankom, iskreno mi je rekao: “Potrajalo je oko godinu dana dok je nisam zavolio.”

Ova me rečenica i danas fascinira. Njegov je put do ljubavi bio tegoban, ali istodobno i smireno čekanje. Odgojen u tradicionalnomu duhu svoje kulture, prenošene s naraštaja na naraštaj, mladi je čovjek u sebi nosio sigurnost da će se ljubav dogoditi. A onda se stvarno i dogodila. To nije recept za naše shvaćanje ljubavi i braka, ali je svakako vrijedan korektiv: ljubiti označava radnju.

Možda su nas Indijci i prestigli u tome što brak ne shvaćaju kao mirnu luku, raj na zemlji ili osjećaj da si dospio na pravo mjesto. Oni brak radije doživljavaju kao razuman oblik života: u dvoje se lakše svladavaju sve egzistencijalne poteškoće. Za njih je brak način života u kojemu je dvoje ljudi, uključujući njihove mane i vrline, odgovorno jedno za drugo i na taj način lakše žive svoj život.

Prije nekoliko je naraštaja i kod nas bilo slično kada su se naše bake i djedovi osvrtali za prikladnim kandidatima. Danas takvo što možemo teško i zamisliti jer roditelji mogu biti sretni ako prime poruku: “Ljudi, Paul i ja smo skupa!” Paul? I što točno znači “skupa”? Moja je baka bila školovana prodavačica. Njezine su je tetke predstavile mojemu djedu koji je tada imao trgovinu. Savršeno, zar ne? Doduše, odgovaraju li to dvoje jedno drugome, nitko se nije ozbiljno zapitao. Do danas smo nešto i naučili, ali smo puno toga i zaboravili. Grozničavo traganje za onim jedinim Pravim, za svojom drugom polovicom, dovelo je do pravoga romantičarskog nesporazuma u vezi s brakom. Mogli bismo ga nazvati unaprijed isprogramiranom frustracijom. U tomu nesporazumu onaj bi drugi trebao biti moj raj na zemlji. A ako u tome ne uspije, kad-tad će postati prošlost.

Dakle, ako je Pravi onaj za kojega smo se odlučili, na što bi trebalo pripaziti pri donošenju takve odluke?

Slijedi kratko razmišljanje o vrijednosti emocionalne lju­bavi za uspješnost jedne veze. Sjetimo se onih Indijaca s početka priče. Ondje se netko bez ikakve emocionalne povezanosti ili prethodne zaljubljenosti oženi potpunom neznankom i to samo zato što to žele njegovi roditelji i zato što i on sâm (kulturološki uvjetovan) misli da tako treba biti. Par potom razvija prijateljstvo i u najboljemu slučaju živi u dobru, poštovanja vrijednu braku. A kako bi to prošlo kod nas? Na primjer: “Ti si usamljena žena i željela bi imati vlastitu obitelj. Ja sam usamljen muškarac i također bih želio osnovati obitelj. Jedno smo drugome simpatični. Zašto ne bismo pokušali zajedno? Oboje znamo da oni leptirići u trbuhu ionako ne traju vječno… Dakle, kako ti se čini?”

Ovo je doista teško pitanje. Da, točno, emotivna zaljubljenost obično ne traje vječno. Naravno, do vjenčanja može doći i bez leptirića u trbuhu. U crkvi nikoga ne pitaju: “Jeste li vi zaista ludo zaljubljeni?”

Ukratko, da! Brak se može sklopiti iz razumskih razloga i može biti sretan, ali samo ako su ispunjeni kriteriji i ako postoji temeljna privlačnost s obje strane. No i tada se mora uspostaviti izvjesna duhovna i emocionalna povezanost. Držimo se skupa, ti podržavaš mene, ja podržavam tebe, i to zauvijek, sve dok smo živi. To mora biti takva povezanost u kojoj je jedno spremno dati i život za drugo. I ta povezanost mora postati toliko snažna da se može i osjetiti. Tada to nazivamo ljubavlju, iskrenom ljubavlju, ostvarivom i bez leptirića u trbuhu.

Ali, oprez. Bez korisna strujanja emocionalne ljubavi nailazimo na dvije velike opasnosti. Prva je opasnost da neka osoba s vremenom u jednomu od nezaljubljenih partnera izazove zaljubljenost. Ako taj nema iskrene duboke ljubavi prema svojoj ženi, past će već iza prvoga ugla jer će doživjeti osjećaj koji nije upoznao u vezi sa svojom ženom. Drugo, ukoliko se između dvoje ne uspostavi i duhovna i emocionalna povezanost, ukoliko osoba nije istinski voljena, ona to zna, i osjeća, i to boli, i ta bol ne prestaje.

Stariji, iskusniji i kroz prijašnje veze sazreli ljudi traže poštovanje, uzajamnost te dobro ophođenje jedno s drugim. Naravno, i njima treba emocionalna zaljubljenost, ali ne toliko snažno. Zreli ljudi trebaju se sviđati jedno drugome kao osobe, trebaju znati jedno s drugim “izići na kraj”, a tada im i veza može uspjeti.

Kako prepoznati odgovaramo li jedno drugome?

Ima parova koji se susretnu i na prvi pogled znaju da su jedno za drugo. No ne mora uvijek biti tako niti se to događa baš često.

Daniel je prvi put ugledao Katie na tulumu, i to u četiri sata ujutro, upravo kada se spremala za odlazak. Više nije bio sasvim svoj, ali je bio dovoljno priseban da je zamoli za telefonski broj. Nekoliko su puta razgovarali telefonom. Bili su to long distance pozivi jer je Katie živjela u Škotskoj. Daniel je bio posve siguran da je u njoj pronašao ženu svojega života. No iznenada se zdravstveno stanje njezina teško oboljela oca znatno pogoršalo. Umirao je. Daniel je brzo pojurio u zračnu luku i sjeo na prvi let za Edinburgh. Ondje je unajmio automobil te punim gasom pojurio u smjeru za koji se nadao da je točan. Pronašao je njihovu kuću na osami… probio se kroz gomilu srditih rođaka i susjeda jer… “It’s not a good time!”… prošao je i pored silno iznenađene Katie te se zaustavio pred posteljom umirućega. Ondje je zamolio oca za dopuštenje da oženi njegovu kćer te za njegov očinski blagoslov. Otac ih je blagoslovio i preminuo ni sat vremena nakon toga. Oni su se kasnije vjenčali, žive sretno i tako dalje… Ovo je istinita priča, ali svi znamo da se ovakvi gotovo filmski trenutci rijetko događaju.

Uobičajeno je da se dvoje upozna, nastavi komunicirati, upozna se malo bolje te oboje postaju sve sigurniji. Zatim dođe trenutak u kojemu se može čuti sljedeće: “S njim je sve tako prirodno…”, ili: “kao da je oduvijek bilo tako…”, ili: “kada sam s njim, osjećam da sam kod kuće…”, ili: “mirna sam i s njim mogu biti onakva kakva jesam…” i tome slično. Dakle, oboje su “sigurni”, odlučili su se jedno za drugo i vjenčaju se.

Što ako niste sto posto “sigurni”?

Prvo pitanje koje se postavlja jest “sigurni” u što?

Je li on onaj “pravi”? Takva nema. Postoji tek onaj jedan koji nam “odgovara” i za kojega se onda odlučujemo.

Je li on osoba za koju se mogu odlučiti? Tu treba detaljno i iskreno proći kroz osnovne pretpostavke i kriterije potrebne za ostvarenje dobre veze.

Nije pronađen nikakav razlog protiv njega, ali si još uvijek nesigurna? Trebaš se upitati: a kako donosiš odluke o drugim stvarima? Jesi li često nesigurna i trebaju li te prijatelji i rodbina pogurati u pravcu pravih odluka? Je li ti odabir fakulteta, struke, stana ili tapeta u stanu oduvijek predstavljalo pravu muku? Osjećaš li često da “nisi dovoljno dobra”, znaš li često posumnjati u svoje postupke i pomisliš li da nešto nisi učinila kako treba? Ako je tako, tada tvoja nesigurnost vezana uz odabir pravoga životnog partnera nije loš znak, već sasvim normalna pojava tvoje osobnosti. Dopusti da ti prijatelji i mudri ljudi daju dobar savjet i da te ohrabre. Polako se privikni da tu i tamo skočiš u hladnu vodu.

No ako si inače spontana osoba koja nema problema s donošenjem odluka i ako inače posjeduješ u sebi sigurnost i osjećaj da su one dobre, tada bi tvoja nesigurnost u ovomu pitanju mogla značiti da si naletjela na “krivoga”.

U načelu, kada se radi o uobičajenim slučajevima, sve dosada rečeno moglo bi se uobličiti ovako:

“Pravi” je pronađen onda kada prestanemo postavljati ovo pitanje.

Mala je kriza pri donošenju odluke normalna ne zato što smo naletjeli na “krivoga”, već zato što smo svjesni da se nalazimo pred velikim i važnim korakom u životu.

Ukoliko je već i prije vjenčanja jako teško, vjerojatno si ipak ne odgovarate. Rastave imaju svoje rane predznake, a oni se mogu otkriti i prije ženidbe. Ako je nekomu paru potreban bračni savjetnik i prije vjenčanja, to je obično znak da oboje žele ostvariti nešto što nije ostvarivo.

Loš je znak ukoliko se predugo razmišlja o vezi (osim ako se radi o osobi koja općenito teško donosi odluke u vezi s bilo čime).

Oprez: spolni odnosi u vezi mogu omesti moć zapažanja. Zbog već ostvarenoga povjerenja drugoga teško je vidjeti objektivno. Osim toga, postoji i opasnost da se rastuće probleme prikrije ili da se “prijeđe preko toga” “seksom pomirenja”.

Oprez: i život u zajedničkomu kućanstvu, bez uzajamna preuzimanja obveze vjenčanim listom, mogao bi ograničiti sposobnost donošenja odluke jer može dovesti do toga da dvoje ljudi koji si uopće ne odgovaraju odluče iz čista osjećaja udobnosti ostati s “krivim”.

Oprez, perfekcionisti! Onaj tko u braku traži ostvarenje raja na zemlji morat će dugo tražiti. Dakle, treba prihvatiti mane drugoga, a ne iščekivati Gospodina Savršenoga.

Oprez, optimisti! Ono čega nema prije braka uglavnom ne će biti ni u braku. To se odnosi i na pitanje vjere! Zato razmislite! On se ne će promijeniti. Mogu li do smrti živjeti s njim?

Ah, da! Ovo je za one koje se ne mogu odlučiti između dva momka i nesigurne su. Onaj Pravi najvjerojatnije nije ni gospodin A ni gospodin B jer bi ti inače odabir pao znatno lakše. Možda se tu negdje vrti i netko Treći, koji se svemu raduje! Kaže se: “Kada se dvojica svađaju, raduje se treći.”

Nažalost, imam lošu vijest za sve one koji još drže do prebrojavanja cvjetnih latica po onoj: “Voli me, ne voli me, voli me…” U normalnim slučajevima, kada muškarac voli ženu, učinit će sve da bude uz nju. Ako se nečije ponašanje mora neprestano interpretirati i tumačiti na komplicirane načine, velika je vjerojatnost da taj nema nikakvih ozbiljnih namjera. “Jučer me pogledao sekundu dulje nego druge. Sigurno me voli, samo je sramežljiv…!” Jesi li doista iskrena prema sebi ako vjeruješ u takvo što?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

Objavljeno: 6. travnja 2016.

Možda vam se svidi