Jedan je biskup primijetio: »Neki su roditelji tako obeshrabreni da se čak pitaju nisu li potpuno pogriješili«. Jedna je majka s gorčinom rekla: »Kaže se da Bog roditeljima daje sve milosti koje im trebaju da izvrše svoje odgojno poslanje. Ako je to istina, zašto smo mi doživjeli neuspjeh? Zašto smo prečesto loši odgojitelji?« Ako je Bog s nama, zašto se osjećamo tako bespomoćnima? Zašto tako bolno udaramo o svoje granice?

Ponovimo najprije da ne možemo suditi ni svoje promašaje ni svoje uspjehe. Naš je život poput tapiserije kojoj vidimo samo stražnju stranu: Bog jedini vidi njezinu pravu stranu. Ono što nama izgleda kao neuspjeh možda je pobjeda, i obrnuto. Nijedan roditelj ne može reći da je uspio ili promašio u odgoju svoje djece. Sjetimo se primjera dobrog razbojnika: njegov naoko promašeni život na kraju postiže svoj cilj.

Dakle, svi mi znamo da smo grješnici. Kad ispitamo svoj život kao supružnika ili odgojitelja, dobro vidimo da u ovom ili onom trenutku nismo ispunili svoju zadaću zbog nedostatka ljubavi, iz lijenosti ili iz kukavičluka. Što smo svjesniji svojega grijeha, to smo više u napasti reći: »Čemu služi Božja velikodušnost kad rasipam sve što mi da!?« To je zamka Zloga. Bog želi neprestano davati i darivati blago svojega srca; njegove su zalihe neiscrpne! Jedino što može slomiti Očevo srce naše je nepovjerenje.

»Dobri Bog može sve, čak i ispraviti naše gluposti, što je i učinio na križu. Kad nam je sve dao, na nama je sve primiti, a to potpuno ovisi o svakome od nas.«18

Nemojmo hraniti osjećaj krivnje: to je otrovna biljka, to je đavolsko oružje. Od Boga dolazi kajanje, bol onoga koji je povrijedio ljubav. Kajanje nas ne zatvara u zlo koje smo učinili nego nas, kao rasipnog sina, upućuje na povratak Ocu. Zato postoji sakrament pomirenja: da bi nam Bog dao svoj oprost, da bi nas ispunio svojim milosrđem, da bi nas pridignuo i iscijelio. A kad je Bog oprostio, gotovo je: spominjati se svojega grijeha značilo bi sumnjati u Božju ljubav.

Bog nas ljubi više nego što se uopće usuđujemo zamisliti. To teoretski znamo, no vjerujemo li doista u to? Naša je velika napast nedostatak povjerenja. Mi smo poput apostola na dan Uskrsa koji »od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili« (Lk 24,41). Ne usuđujemo se vjerovati da nas Bog ljubi poput najboljega mogućeg oca jer nam se to čini prelijepim da bi bilo istinito! Ne usuđujemo se doslovno vjerovati Evanđelju: »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11,11−13).

Bog nas više od svega želi obdariti svojim darovima. Znamo li ih tražiti od njega? Znamo li uporno i svakog dana od njega tražiti što nam treba da bismo mogli odgajati svoju djecu? »Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!«(Mt 7,7) Pitate se možda: a zašto tražiti? Zar Bog ne zna što nam je potrebno? 

Kad smo obeshrabreni, prva stvar koju treba učiniti i uvijek ponavljati jest s povjerenjem sve predati Gospodinu. Sve: svoje sumnje, bolna pitanja, pobunu, grižnju savjesti, nesanicu, suze i bojažljiva nadanja 

Jasno da zna, i to bolje od nas samih. Ali »kad nas želi obdariti, mora s nama imati beskrajno strpljenje: često odbijamo i najbolje darove, ili ih ne prepoznajemo, ili se njima služimo da bismo hranili svoju taštinu ili svoju oholost. I zato, u svojoj mudrosti, Bog je uspostavio molitvu prošnje (…). Prošnja u nama priprema put za darove koje tražimo: čini nas poniznima i Boga ostavlja slobodnim obdariti nas po božanskoj mjeri«19.

Kad smo obeshrabreni, kad više ne znamo što bismo s djetetom koje nas zbunjuje, kad imamo dojam da smo nesposobni preuzeti svoje odgovornosti, prva stvar koju treba učiniti i uvijek ponavljati − prije nego što potražimo rješenja i odgovore na svoja pitanja − jest s povjerenjem sve predati Gospodinu. Sve: svoje sumnje, bolna pitanja, pobunu, grižnju savjesti, nesanicu, suze i bojažljiva nadanja. Povjerimo mu svoju djecu, koja su najprije njegova. On ih ljubi još puno više od nas, on zna što je za njih najbolje. Uvijek je spreman oprostiti i iz svakog zla zna izvući neko dobro.

Bog uvijek odgovori onomu koji mu vapi. Ako nam se čini da ne odgovara, to je zato što nismo spremni primiti njegov odgovor – jer smo u prevelikoj žurbi, nestrpljivi ili jer tražimo odgovore za koje mislimo da su dobri, koji će odgovarati našem načinu gledanja na stvari… I zaboravljamo da naši planovi nisu uvijek i njegovi.

Zaboravljamo još nešto: da bi nam pomogao, Bog se često služi drugim ljudima. Daje nam braću i sestre: druge roditelje koji su poput nas suočeni s poteškoćama u odgoju djece. Jasno da je svaki slučaj jedinstven i da nema govora o tome da se uspoređujemo sa susjedima, što bi nas moglo obeshrabriti ili dovesti do lakoumnih sudova. Jasno, svatko je sam pred patnjom i uvijek će biti poteškoća koje ne ćemo moći izraziti. Ostaje istina da je najčešće, ako ostajemo sami sa svojim problemima, to zato što nemamo dovoljno jednostavnosti da ih podijelimo s drugima. Toliko se bojimo da ne ćemo odgovarati slici »dobre kršćanske obitelji« da se ne usuđujemo govoriti o svojim poteškoćama. Toliko nas je strah da će nas osuditi, krivo shvatiti ili odbaciti, da radije ostajemo sami sa svojim trpljenjem. A jedni drugima možemo biti tako dragocjena pomoć! Dobro znate da je često dovoljno porazgovarati o nekom problemu da bismo jasnije vidjeli. Kad nas preplave poteškoće, najčešće male stvari pomažu da opet stanemo na noge: nečiji osmjeh, telefonski poziv prijateljice koja pita kako smo, ljubazna gesta, itd. Više nego ikada pomažimo jedni drugima, budimo bliski, otvoreni, raspoloživi, znajmo saslušati strpljivo i prihvatiti bez osuđivanja. To je teško, ali je s Bogom moguće.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

18 Max Huot de Longchamp, Aygulfin à vue de clocher, Éditions Paroisse et Famille, Paris 1991.

19 S. Jeanne d’Arc, Un cœur qui écoute, Éditions Desclée de Brouwer, Paris 1993.