»Narod života i za život«1: tako je papa Ivan Pavao II. govorio o Crkvi, naglašavajući da je u tom narodu »odlučujuća odgovornost obitelji: to je odgovornost koja proizlazi iz same njezine naravi – a ona je da bude zajednica života i ljubavi, utemeljena na ženidbi – i iz njezina poslanja da ‘čuva, objavljuje i priopćava ljubav’. (…) Kao kućna crkva, obitelj je pozvana da naviješta, slavi i služi Evanđelju života«2. Zaustavimo se na četiri prioriteta:

1. Pomoći svojoj djeci da otkriju da je ljudski život dar

»Ljudski život je dar primljen da bude u svoje vrijeme darovan.«3 Kako to objasniti djeci? Sigurno ne velikim riječima nego najprije primjerom. Nema potrebe da o tome mnogo govorimo, jer djeca dobro osjećaju prihvaćaju li njihovi roditelji život kao dar – njihov život, život ostale djece koja su im povjerena i život svakog čovjeka. Nije riječ o tome da lebdimo u oblacima praveći se kao da je sve uvijek predivno i lagano: život na zemlji obilježen je križem. Svaki život je dar, najljepši od svih, ali taj je dar katkad popraćen teškim kušnjama. Iako je tako, možemo s realizmom gledati na životne poteškoće i pritom ostati puni divljenja. Hélène kaže: »Osoba koja mi je na najbolji način objasnila da je život dar bila je moja prabaka koja je proživjela sve moguće kušnje, a ipak je uvijek hvalila Boga«. U čemu je tajna takvih začudnih srdaca? To je sebedarje. Tko ljubi, tko daruje svoj život, tko je uvijek usmjeren prema drugima umjesto da ostane usmjeren na svoju malu sebičnu i škrtu srećicu, taj otkriva ljepotu života.

2. Svoju djecu autentično odgojiti za spolnost i za ljubav

»Banalizacija seksualnosti spada među glavne čimbenike u izvorištu prijezira života koji se rađa: samo prava ljubav zna čuvati život. Ne može se, stoga, izvlačiti od obveze da se mladima, osobito adolescentima, pruži autentičan odgoj za seksualnost i ljubav, odgoj koji uključuje oblikovanje za čistoću.«4 Taj je odgoj u prvom redu dužnost roditelja, ali i drugih odgojitelja. Ne zaboravimo da adolescent provodi više vremena izvan kuće nego u obitelji i da je posebno otvoren za utjecaje koji dolaze izvan obitelji. Ne treba zbog toga žaliti, ali moramo biti budni i zauzeti da bi škole (posebno katoličke) i razni pokreti radili na tom »autentičnom odgoju« u kojem čistoća nije prikazana kao pritisak koji pripada prošlosti, nego kao jedini način da se živi slobodnu, dostojanstvenu i odgovornu, a to znači potpuno ljudsku seksualnost.

3. Pomoći djeci da shvate smisao trpljenja i smrti

»Patnja, premda ostaje sama u sebi zlo i kušnja, može uvijek postati izvor dobra.«5 Sigurno je da svi mi svoju djecu želimo zaštititi od patnje, ali ne možemo. Naše je poslanje dakle pomoći im da shvate kako ljubav može dati tajanstvenu ali stvarnu plodnost svakom trpljenju − to shvaćamo kad gledamo Raspetoga – i da smrt nije neka »avantura bez nade« nego »vrata života koja se otvaraju pred vječnošću«6.

4. Moliti u obitelji

Najprije hvaliti Boga, jer se u takvoj molitvi obnavlja naše divljenje daru života. Zatim zagovarati: »Hitna je velika molba za život, koja prolazi kroz čitav svijet. Izvanrednim poticajima i uobičajenim molitvama neka se iz svake kršćanske zajednice, iz svake skupine ili udruženja, iz svake obitelji i iz srca svakog vjernika uzdigne zanosna prošnja Bogu, Stvoritelju i ljubitelju života«7.

Sve to treba živjeti s povjerenjem. Ivan Pavao II. nam kaže: »U navještaju ovog Evanđelja ne smijemo se bojati neprijateljstva i nepopularnosti, odbacujući svaki kompromis i dvosmislenost, što bi nas suobličilo mentalitetu ovoga svijeta. Moramo biti u svijetu, ali ne od svijeta, snagom koja nam dolazi od Krista, koji je svojom smrću i uskrsnućem pobijedio svijet«8.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

——————————-

1 Enciklika Evangelium vitae o vrijednosti i nepovrjedivosti ljudskog života, 25. ožujka 1995, 78.

2  Isto, 92.

3  Isto, 92.

4 Isto, 97.

5 Isto, 67.

6 Isto, 97.

7 Isto, 100.

8 Isto, 82.