Praktično svi vjerski obredi vezani za dom zahtijevaju vodstvo roditelja, bilo da je riječ o predvođenju obiteljskih molitvi, izricanju zahvala ili blagoslivljanju adventskog vijenca. Otac je duhovni vođa ove svete zajednice. Odbiti izvršiti u takvim prilikama svoju ulogu laičkog svećenstva, to duhovno vodstvo, znači osakatiti vjerski život obitelji. Na primjer, ako otac ne obavlja svoju ulogu duhovnog vođe, dječaci u obitelji mogu postati skloni argumentu da je “vjera za žene”. Dok pojedinosti određenih vjerskih obreda i običaja moramo ostaviti za dom – prepuštajući ih zdravom razumu oca i majke koji će naći dovoljno materijala za tu temu – ima jedan običaj koji je tako jednostavan da ga svaka obitelj može prakticirati, koji je tako predivan da mu moramo posvetiti svoju pozornost, i koji je toliko pun značenja da rasprava o svećeničkoj ulozi oca ne bi bila potpuna bez njega. Riječ je o tradiciji očinskog blagoslova.

U našem domu, dok su djeca odrastala, očinski je blagoslov dijeljen tako da su djeca nakon večernje molitve dolazila do posude sa svetom vodom, po redoslijedu svojih godina. Tu bi svako dijete primilo znak križa na čelo uz ove riječi: “Blagoslivljam te, [ime], dijete moje, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” A nakon toga bi se izmolila kratka molitva svecu zaštitniku tog djeteta.

Danas mnogi roditelji upotrebljavaju jednostavniji, neformalniji način očinskog blagoslova. Dok svoju djecu sprema u krevet, otac jednostavno napravi znak križa na njihovu čelu i kaže: “Neka te Bog čuva ove noći.”

Zapravo, otac može upotrijebiti svaku riječ koju smatra prikladnom za tu prigodu, iako se sam čin blagoslova ne treba ograničiti samo na odlazak na spavanje. Očinski blagoslov može primiti i dijete koje se sprema na operaciju, na boravak u ljetnom kampu, za početak školske godine, maturiranje ili vjenčanje. Ova se praksa ne bi trebala prekinuti odrastanjem djeteta. Poznato je da su i biskupi klečali da bi dobili majčin blagoslov.  “Čovjek za sva vremena”, sv. Toma More, kada je bio lord kancelar Engleske, kleknuo bi svakog jutra pred oca da dobije blagoslov.

Kakav znak očinskog dostojanstva! Kakvo vršenje njegova laičkog svećeništva! Koji to otac ne bi osjetio svoju neznatnost pred spoznajom duboke odgovornosti takve moći, moći blagoslivljanja svoje djece? Koji bi otac mogao blagoslivljati svoju djecu a da se istodobno i sam ne osjeća blagoslovljenim jer ih ima? A koje bi dijete moglo primati očev blagoslov a da pritom ne osjeća da su vezani sponom mnogo čvršćom od krvi – da je otac tu kao Božji predstavnik?

Otac koji sebe shvaća kao kanal milosti, postaje svjesniji svoje ovisnosti o milosti Božjoj, svoje vlastite odgovornosti spram Boga. Dijete koje na spavanje odlazi uz dodir očeve ruke po glavi i uz riječi očeva blagoslova koje još odzvanjaju u njegovim ušima jest dijete koje je sigurno u ljubav ne samo svoga zemaljskog oca nego i u ljubav Oca na nebesima.

Očevi ne bi smjeli očinske duhovne dužnosti prebacivati na druge

Čini se, međutim, da mnogi katolički očevi nisu spremni prihvatiti se vodstva duhovnog života svoje obitelji pa često prepuštaju ovaj duhovni autoritet svojim suprugama, umjesto da ga s njima podijele, kako bi to i trebalo. Ovakvi se očevi radije odlučuju za euharistiju kao individualni čin štovanja Boga, a ne obiteljski; a što se tiče molitve i vjerskih rituala kod kuće, oni se ne žele “razlikovati od drugih”. Stoga su radije ravnodušni naspram duhovnog života svoje obitelji.

Takvi očevi možda misle kako su upisivanjem djece u katoličku školu ili župni program vjerskog odgoja ispunili svoju obvezu glede duhovnog vodstva. Ali nisu. Formalni program vjerskog odgoja, bilo u školi ili župi, učenje je o činjenicama, učenje temeljeno na pretpostavci da kod kuće roditelji ove činjenice stavljaju u kontekst svakodnevnog života.

Nikakvo formalno učenje o misi ne će imati smisla ako roditelji u svojoj djeci ne pobude onaj istinski duh žrtve i zahvalnosti. A kako ćemo objasniti da je misa “zajednički čin štovanja Boga” ako onaj temeljni dio te zajednice, obitelj, ne štuje zajedno?

Sveti Pavao govori o našem nadoknađivanju onog što nedostaje patnjama Kristovim. Zapanjujuća izjava, ali ona nam govori da Krista moramo nositi drugima, da moramo pomoći da se zasluge njegove žrtve primijene na svijet. Mi to moramo učiniti kako ne bi bili prisiljeni primijeniti na sebe ove riječi iz Ivanova evanđelja: “Bijaše na svijetu, i svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.” (Iv 1,10–11)

Ima domova, nažalost i previše, u kojima Krist nije dobrodošao, u kojima se o liturgijskoj godini zna tek nešto malo, kao o nečemu što se događa “u crkvi”. Veliki blagdani prolaze nezapaženo, obitelji je neugodno zajednički moliti, a Krist je stranac u razgovorima i planovima obitelji. To su obitelji u kojima otac (i majka) obitelji nisu spoznali svoje laičko svećeništvo ili se nisu odlučili vršiti ga. To su domovi bez duhovnog vodstva.

Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)