Ako pogledamo vlastitu obitelj, baš se i ne čini da izgleda kao idealna kršćanska obitelj: prepirke ili čak ozbiljnije svađe, sukobi među supružnicima ili među braćom i sestrama, mrzovolja i kivnost redovito su na programu… katkada čak i tijekom obiteljske molitve ili nakon mise, što je doista vrhunac (ali koja obitelj kroz to nije prošla?). Tako je s više-manje svim obiteljima: čini se da međusobna ljubav uopće nije kriterij po kojem se može prepoznati kršćansku obitelj. Puna nam je glava primjera! Mogli bismo navesti crkveno vjenčane parove koji se neprestano svađaju i neke nevjenčane koji žive u lijepom skladu. Zar to nije u suprotnosti s Isusovim riječima: »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13,35)?

Ako Isus od nas traži da se međusobno ljubimo, to znači da je to moguće. Kratko prije svoje smrti Isus ustrajno ponavlja zapovijed ljubavi: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). »Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge« (Iv 15,17). Isus od nas nikada ne traži nešto za što nam ne će dati i mogućnost da to ostvarimo. Ako ne možemo priznati da je međusobna ljubav znak koji karakterizira Isusove učenike, to znači da smo upali u dvije zamke.

Opasne zamke

Prva je zamka svrstavati obitelji i ljude u dvije različite kategorije: u Isusove učenike i u one koji to nisu. No nije na nama da odlučujemo tko jesu a tko nisu Isusovi učenici: neki to jesu a da ni ne znaju, drugi uopće nisu iako se prave da jesu. Radujmo se što muškarci i žene koji ni ne poznaju Krista ili koji se naoko za njega uopće ne zanimaju, žive prema zapovijedi međusobne ljubavi. Zar to nije znak da su, i ne znajući, na putu prema Isusu? Duh Sveti puše kamo hoće.

Druga nas zamka zatvara u vlastite neuspjehe i grijehe. Umjesto da se potpuno uzdamo u Isusa, mi mislimo da je realnije gledati vlastita ograničenja! Ne usuđujemo se vjerovati da »Bogu ništa nije nemoguće«. Vidimo da se svađamo kao i (gotovo) sve obitelji, pa brzo zaključujemo da je Isusova riječ lijepa bajka, daleka od stvarnosti, koju potvrđuju samo neke iznimne obitelji. Ali ako mi ne uspijevamo živjeti svoje zvanje u potpunosti, to ne znači da je to zvanje utopija. Isus nam pokazuje vrhunce planina. Ne traži od nas da ih osvojimo u jednom času!

Kršćanske obitelji postoje!

Uostalom, kršćanske obitelji koje se doista ljube stvarno postoje! Primjeri ne nedostaju ni u prošlosti ni u sadašnjosti. Na primjer, obitelj Soubirous: iako je prošla kroz teške kušnje i živjela u velikoj bijedi, ta je obitelj bila poznata po izvanrednoj ljubavi. Kaže se da se roditelji svete Bernardice nikada nisu svađali. Nešto bliže nama − čak i u našoj kući, iako na nesavršen način − koliko je kršćanskih obitelji u kojima se živi pravo sebedarje, praštanje, sućut, slušanje, prihvaćanje, na često skriven ali herojski način! Mnogo se govori o rastavama braka, ali ćemo tek na nebu saznati za izniman boj ljubavi koji su vojevali mnogi muževi i žene, te su – oslanjajući se na milost svojega vjenčanja – ostali sjedinjeni unatoč strahovitim olujama.

»Gledajte kako se ljube!« To je nekad konstatacija, a uvijek poziv. Naučimo živjeti sve više i više kao braća, primajući jedni druge iz ruku Onoga koji je izvor svake ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.