Nitko ne osporava činjenicu da je primarna dužnost oca pridonositi materijalnom blagostanju svoje obitelji. Ali ovu odgovornost treba sagledati u njezinoj pravoj perspektivi. Malo je pravih materijalnih potreba obitelji. U suvremenom zapadnom društvu većina ljudi bez većih poteškoća zadovoljava te potrebe u okviru svojih moći. Pa ipak, čini se da je osnovna briga ljudi upravo briga za materijalne stvari, a financijski su problemi glavni uzrok bračnih svađa. Odveć su često ti financijski problemi posljedica nesposobnosti razlikovanja pravih potreba od onih lažnih, potaknutih reklamama.

“Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati?” kaže Isus (Mt 7,9–10). Koji bi čovjek to učinio? Koji čovjek svojim sinovima daje kamenje umjesto kruha? Nije li to možda onaj čovjek, spomenut gore, koji svojoj obitelji daje kamenje materijalne “hrane”, bankovne račune, bjanko čekove za materijalne svrhe? Nije li to čovjek koji je toliko “okupiran” svojim poslom da nema vremena ni za zajednički obrok sa svojom obitelji? Zar čovjek koji je toliko zaokupljen trkom za novcem da ne zna ni što se događa unutar zidova vlastitog doma nije još jedan koji kući donosi kamenje?

Otac koji vjersko odgajanje svoje djece potpuno prepušta svojoj ženi i školskim vjeroučiteljima ili župnim katehetama, daje svom sinu kamen koji može slomiti njegovu duhovnu kralježnicu jer odrasta u uvjerenju kako je vjera uglavnom za žene i djevojčice. Otac kojemu je previše neugodno izreći molitvu prije jela, daje svojoj djeci kamen – kamen grijeha koji bismo mogli nazvati “strah od mišljenja drugih”. Svi mi nosimo krivicu davanja svojoj djeci kamenja umjesto kruha. Koliko smo puta došli kući opterećeni brigama i tegobama tog dana ne dajući svojoj djeci ništa doli kamena hladne nazočnosti, odbijajući otvoriti im svoje srce, otvoriti ga onom ozdravljujućem smijehu njihove nevinosti? Zaista, preispitamo li svoju savjest, malo će biti onih koji mogu reći da nikada nisu počinili ovakvu pogrješku.

Ali koliko je onih koji više uopće ne vide razliku između kamenja i kruha? To su oni očevi koji na svoje očinstvo gledaju kao na materijalnu a ne duhovnu obvezu, koji smatraju da je njihova dužnost ispunjena ako su računi plaćeni. Novinska izvješća našeg vremena o mladima koji se drogiraju, o maloljetnim trudnicama, samoubojstvima adolescenata, brutalnim obiteljskim grozotama i sličnim stvarima svjedoče da mnogi muškarci svojoj djeci ne daju kruh kakav samo pravi otac može dati, nego kamenje onog anonimnog neznanca koji pomaže plaćati račune, čovjeka kojeg se jednostavno može zamijeniti bankovnim računom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau “Glava obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.