DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

Nasilničko ponašanje u školi – kako se roditelji trebaju boriti protiv njega

Od životne je važnosti da se otkriju stvarni uzroci nasilničkog ponašanja. Roditelji ne bi smjeli reći: “Nauči se braniti!” Povučena djeca to ne znaju, osim toga mogu stradati, postoji opasnost da dožive još jače poniženje i da se još više povuku u sebe.

skola

Foto: Flickr.com/Lee Morley

Nedavno je u Italiji provedeno istraživanje na 1379 učenika od četvrtog do osmog razreda osnovne škole; dobiveni su za mnoge iznenađujući rezultati. Velika većina ispitanika u četvrtom i petom razredu tužila se da je pretrpjela nasilje svojih kolega “nekoliko ili više puta tjedno”. Glede “učinjenog” nasilja, a ne samo “pretrpljenog”, ova pojava je postala sve uočljivijom. Na prvom mjestu su “uvrede psovkama”, zatim “udarci šakom, predmetima i nogom”. Nasilničko ponašanje nije ograničeno životnom dobi, a ima ga i kod dječaka i kod djevojčica.

S godinama se povećava neizravno nasilno ponašanje, koje se uglavnom sastoji u klevetničkim brbljarijama i “zafrkavanju”. Najčešća meta napadača su nježnija djeca, ona s tjelesnim nedostacima ili nekim znakom kojim se razlikuju od drugih. Školski drugovi znaju često biti prikriveno okrutni, a u nekim školama razvija se ozračje “obračunavanja pojedinih bandi”. Gotovo redovito iza svakog nasilnika i napadnutog stoji društveno siromašna, problematična ili razorena obitelj, koja ne uspijeva u djeci razviti sigurnost i identitet.

Kakav god bio uzrok problema, obično se stvara začarani krug: bojažljiva djeca postaju još plašljivija, nesigurnija i ranjivija; nasilnici se još više učvršćuju u svojoj agresivnosti. Ovakvo ponašanje smiruje se pri kraju pubertetske dobi. I onda kada nam se učini da su to svakodnevne nevaljalštine, boli i tjeskobe koje one prouzročuju mogu izazvati probleme s posljedicama za cijeli život.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upravo zato roditelji i odgojitelji moraju uočiti problem i odlučno intervenirati. Djeca koja od toga teško pate, kod kuće ne pripovijedaju o tome što im se događa, jer se plaše da ne izgube poštovanje roditelja. Važno je, stoga, da roditelji privikavaju djecu na razgovor o školskoj svakodnevici, o svojim prijateljima, o tome kako provode odmore i što rade na putu do škole i nazad.

Nije zanemarivo ozračje kojim odiše izvanobiteljska sredina: škola, gradska četvrt, cijelo mjesto. Don Bosco je htio da u njegovim kućama vlada solidarnost: stariji dečki primali su one manje, pomagali im da se prilagode. Osnivao je “društva”, grupe dječaka koji su se trudili da, između ostaloga, svojim drugovima “djelima pokazuju bratsku ljubav”.

Važno je prednjačiti primjerom. Djecu privlače živi primjeri; ako roditelji i nastavnici znaju prijateljevati, ako su srdačni i otvoreni, vrlo vjerojatno će se i djeca ponašati na sličan način. Školska sredina je obično zrcalo sveukupnog okruženja.

Od životne je važnosti da se otkriju stvarni uzroci nasilničkog ponašanja. Roditelji ne bi smjeli reći: “Nauči se braniti!” Povučena djeca to ne znaju, osim toga mogu stradati, postoji opasnost da dožive još jače poniženje i da se još više povuku u sebe.

Jedan od načina kako pomoći povučenoj djeci jest potaknuti ih da se uvježbaju u nekim sposobnostima kojima će se približiti drugoj djeci. Roditelji trebaju podržavati njihova prijateljstva, osobito ako su im djeca jedinci.

Nema smisla drskom i taštom djetetu uzvraćati “istom mjerom”. To bi ga samo učvrstilo u uvjerenju da je normalno dokazivati se snagom nad slabijima. Mali nasilnik u školi jest osoba koja želi biti u središtu pozornosti, jer ima premalo samopouzdanja, ali može također postati žrtvom nasilja u kući gdje će se ponoviti nasilje nad drugima slabijima od njega. Može biti riječ i o adolescentu koji ranjava druge oslobađajući se na taj način osjećaja vlastite ranjivosti.

Nastavnik u razredu može puno učiniti za svoje učenike potičući rad u skupinama ili zajedničko učenje. Pored domaćih zadaća koje zadaje, može također potaknuti učenike da zajedno uče izvan školskog prostora. Kada primijeti da je neko dijete postalo žrtveni jarac grupe, treba intervenirati. Da bi mu pomogao izaći iz neprihvatljive uloge, može mu povjeriti kakvo zaduženje i potaknuti ga da njeguje neke svoje sposobnosti i darove koji će mu podići samopouzdanje i staviti ga u povoljniji odnos prema njegovim drugovima.

U razredu je moguće upriličiti i druge oblike zajedničkog djelovanja posvješćujući učenicima prednosti grupnog rada. Može se, primjerice, raspravljati o tome zašto se neke grupe zatvaraju u se i ne puštaju druge u svoje društvo.

Treba uvoditi aktivnosti koje kod djece potiču međusobnu suradnju, rabiti didaktička pomagala, lektiru, videokasete, grupne igre.

U taj rad mogao bi se jako dobro uključiti školski psiholog.

Školsko nasilništvo moguće je rješavati jedino djelatnom suradnjom roditelja i odgojitelja. Odgojna zajednica mora naučiti proizvoditi “antitijela” potrebna da zaustave zarazu koja je uzrokom tolikog beskorisnog i nepravednog trpljenja.

Odluka: Pokušat ću biti uvijek dovoljno obaviješten o školskoj sredini svoje djece.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. siječnja 2016.

Možda vam se svidi