Zamisli da te je djevojka s kojom izlaziš pozvala na izlet na plažu u suton. Nakon večere ti počne govoriti koliko joj značiš i kako želi provesti s tobom ostatak života. Gledajući te duboko u oči, posegne za svojom torbicom i iz nje izvadi kutijicu za nakit. Kleknuvši na jedno koljeno, otvara je i moli te da budeš njezin zaručnik.

Bez obzira što osjećaš prema njoj, to bi iskustvo vjerojatno bilo uznemirujuće i čudno. Ali zašto? Zašto je naš posao da zaprosimo nju? Ako se danas svi zalažu za jednakost među spolovima, zašto je romantično da muškarac zaprosi ženu klečeći na koljenu dok bi žena koja bi napravila to isto izgledala očajno? Neki bi mogli ustvrditi da je sve to posljedica društvene uvjetovanosti, ali ja bih rekao da se iza toga krije nešto puno dublje.

Muškarac započinje dar ljubavi zato što je on muškarac, a ne zato što mu je društvo reklo da to učini. Iniciranje ljubavi nije nešto što bi on trebao napraviti, to je dio onoga što on jest. To će nam biti lakše razumjeti ako se prisjetimo da tijelo osobe objavljuje duboka otajstva o tome tko ta osoba jest.

Božanski naum za ljudsku ljubav

Govoreći o spolnosti, kada promatramo anatomiju muškarca, očito je da je on onaj koji započinje darivanje sama sebe ženi. A ona je onâ koja ga prima. Njezina uloga nije pasivna, nego prije aktivno primajuća. U Pjesmi nad pjesmama, erotskoj ljubavnoj pjesmi u središtu Biblije, čitamo o razgovoru između mladića i žene za kojom teži kao za svojom zaručnicom. Zaručnik: “Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto…”

Zaručnica: “Ja spavam, ali srce moje bdî. Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca…” Zaručnik: “Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja…”

Zaručnica: “Dragi moj promoli ruku kroz otvor, a sva mi utroba uzdrhta. Ustadoh da otvorim dragome svome…” (Pj 5,1–2.4–5).

Zaručnik ne ruši vrata niti nagovara zaručnicu da ih otvori. On joj radije prilazi s poštovanjem, nazivajući je “svojim vrtom, svojom sestrom, svojom ljubavi, svojom golubicom, svojom savršenom”. Ona zna da su njegove namjere čiste i prima ga rado. No primijetit ćete da njegova žudnja za njom nije tek onâ ravnodušna prijateljstva. On je opijen njome. Na drugome joj mjestu govori: “Srce si mi ranila, sestro moja, nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim” (Pj 4,9). On hvali ljepotu njezina tijela, uključujući njezin vrat, dojke, usta, lice, pa čak i njezin glas i njezin miris. Potom dodaje: “Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi” (Pj 4,7).

Netko bi mogao ovo pročitati i zapitati se zašto bi Bog stavio u Bibliju ovakve slike. Ne trebamo se tome čuditi. Bog je onaj koji je blagoslovio ženu takvom ljepotom. Bog je onaj koji nas je stvorio muško i žensko i izjavio da je to “veoma dobro” (Post 1,31).

Sjedinjenjem muškarca i žene Bog čini vidljivom svoju ljubav prema čovječanstvu i svoj naum da bude vječno sjedinjen s nama u nebu. Nekome bi se ovo moglo učiniti potresnim, ali Krist sebe opetovano naziva zaručnikom. Sveti je Pavao uskliknuo da je sjedinjenje muškarca i žene u jedno tijelo veliko otajstvo budući da se odnosi na Krista i njegovu Crkvu (Ef 5,31–32). Učeći nas ovo, Biblija ne misli da je Božja ljubav prema nama spolna, nego da je Božja ljubav prema nama toliko prisna i ispunjavajuća da joj samo bračni zagrljaj približno nalikuje. Ako su sve ljudske usporedbe da se opiše ljubav između Boga i čovjeka manjkave, papa Ivan Pavao II. je ustvrdio da je usporedba sa ženidbom najmanje manjkava. Drugim riječima, to je najbolja usporedba koju mi ljudi možemo pronaći da bismo opisali blaženstvo vječnoga sjedinjenja s Bogom.

Nebo na zemlji

Jeste li se ikada zapitali zašto su muškarci toliko opčinjeni ženama ili zbog čega osjećate tako duboku čežnju da se sjedinite s onime što je lijepo? Je li vam ikada došlo da upitate Boga: “Zašto si mi dao sve ove žudnje?” Bog je te žudnje usadio u vas s razlogom.

Bog se u Starome zavjetu obraća proroku Ezekielu govoreći mu o njegovoj ženi kao o “radosti očinjoj” (Ez 24,16). Za Židove je njihov zemaljski hram trebao biti odraz samoga neba, Božjega prebivališta. Ako je tome tako, onda je Bog otkrio da su žene zemaljski odraz raja nebeskoga. Kada budemo gledali Božje lice na nebu, spoznat ćemo da je on krajnji užitak naših očiju i najdublja čežnja naših duša. Dok taj dan ne svane, žene će nagovještavati ljepotu samoga raja. Nije ni čudo što ih držimo tako očaravajućima.

Osvrćući se na Pjesmu nad pjesmama, Christopher West primjećuje:

Žudnja ljubavnika za “čistom ljepotom” ujedno je i odjek “početka” i predznak budućnosti. U početku, prije grijeha, golo je ljudsko tijelo savršeno odražavalo ljepotu Božju. Ta je ljepota izgubljena zbog “ljage” i “mrlje” istočnoga grijeha. Međutim, na kraju vremena, tijela svih onih koji se odazivaju na božansku ženidbenu ponudu bit će uzdignuta na razinu sudjelovanja u Božjoj ljepoti onkraj čak i onoga tijela s početka. Za tim žudi zaručnik u Pjesmi nad pjesmama, kao i svi mi1. 

Dakle, kada vidite lijepu ženu, ne plašite se načina na koji čitavo vaše biće reagira na nju. Govore da kada muškarac ugleda privlačnu ženu, u otprilike trećini sekunde kemijske reakcije buknu u njegovu mozgu, šaljući navalu hormona kroz krvni sustav, šireći mu zjenice, izazivajući crvenilo kože, ubrzavajući kucanje srca i mijenjajući mu napetost mišića. Ako su žene odjek Edenskoga vrta i predznak raja, nije ni čudo što ih je Bog obdario tolikom sposobnošću da nas opčine. Bog nam naprosto pokušava privući pažnju.

Nikada se stoga nemojte zasramiti misleći da ste loši zato što imate snažne spolne žudnje. To je dio onoga kakvima vas je Bog stvorio kao muškarce. Vaša je razina testosterona otprilike dvadeset puta viša negoli u djevojaka vaše dobi te će stoga i vaše žudnje biti puno jače2. Područje vašega mozga posvećeno spolnome nagonu također je dvostruko veće nego kod žena3!

Bez obzira u što bi vas neke djevojke mogle uvjeriti, ovo nije vaša mana. Međutim, vaš zadatak kao muškarca jest dovesti u red ove žudnje prema zahtjevima prave ljubavi.

Težite joj s iskrenošću

Starozavjetna knjiga o Tobiji pruža nam uvid u to kako voljeti ženu nepodijeljena srca. U njoj čitamo kako je arkanđeo Rafael spojio mladi par, Tobiju i Saru. Iako je Sara opisana kao “lijepa i razborita”, Tobija se pomalo nećkao oženiti se njome. Napomenuo je anđelu: “Čuo sam da je djevojka već bila dana sedmorici ljudi i da su svi nađeni mrtvi u svadbenoj sobi… bojim se da ću, odem li k njoj, umrijeti kao i oni prije mene; jer nju ljubi neki demon koji ne čini zla drugima, osim onima koji joj se približe” (Tob 6,14–15).

Rafael mu odgovara: “Zato me poslušaj, brate: ona će biti tvoja žena, a ti se ne osvrći na demona, jer će još noćas biti tvoja… Kad se htjedneš približiti k njoj, bdijte oboje i dozivajte milostivog Boga: on će vas spasiti i smilovati vam se. Ne boj se: ona ti je bila dosuđena oduvijek, ti ćeš je spasiti; ona će poći s tobom i mislim da ćeš s njom imati poroda.” Knjiga o Tobiji dodaje: “Kad je Tobija čuo sve to, odmah mu ona omilje i njegova se duša privinu uz njezinu” (Tob 6,16–18). U drugome prijevodu čitamo da je Tobija volio Saru “toliko da više nije mogao skloniti svoje srce od nje”4.

U noći njihova vjenčanja bračni se par združio u molitvi prije nego što je došlo do njihova sjedinjenja. Tobija je zatražio od Boga da ih blagoslovi, govoreći: “Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru nego po istini. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost” (Tob 8,7). Zajedno su rekli: “Amen”, i zaspali.

Čuvši muža kako je izmolio ovu molitvu, možemo pretpostaviti da je Sara osjetila dubok mir. Kao suprotnost uzbuđenju i nemiru koje često osjeća pohotan par, ovdje je prisutan dubok spokoj koji proizlazi iz življenja Božje volje. U Pjesmi nad pjesmama zaručnica primjećuje: “Tako postadoh u očima njegovim kao ona što nađe smirenje” (Pj 8,10). Žena primjećuje razliku kada je se promatra kao predmet, a kada je se gleda kao Božju kći. Papa Ivan Pavao II. držao je ovo smirenošću nutarnjega pogleda5.  Jer Sari su, kao i zaručnici u Pjesmi nad pjesmama, bile poznate namjere njezina zaručnika i način na koji ju je gledao.

Žene vrlo dobro zapažaju kako ih se promatra. Ženski mozak ima naglašenu sposobnost čitanja lica, prosuđivanja pobuda i zamjećivanja nijansa govora. Neki znanstvenici teoretiziraju da bi ovo mogao biti način na koji je priroda opremila žene sposobnošću odabiranja prikladnih muževa. Žene su intelektualno opremljene da se zaštite od muškaraca koji ih ne će štititi.

Iako se Tobijina duša “privinu” uz dušu njegove lijepe zaručnice, on joj je težio s iskrenošću, a ne iz požude. Ovo nam sve govori o Božjemu naumu za muškarčevu spolnost. On ne namjerava uništiti našu muževnost ili ugasiti naše strasti. Kada muškarac istinski voli ženu, to ne znači da on prestaje biti opčinjen njome ili da mu ponestaje spolne žudnje. Naprotiv, on svoju žudnju za njom upotpunjava žudnjom da čini ono što je za nju najbolje. Drugim riječima, on ujedinjuje eros (žudnju) i agape (požrtvovnu ljubav).

Suvremeni bi svijet nažalost htio uvjeriti muškarce i žene da je takvo upotpunjavanje nemoguće. Pogledajte samo suvremene televizijske humoriswesstične serije. Koliko se često muškarce u njima prikazuje kao bezumne ženskare? Primijetit ćete čak i to da Hollywood homoseksualne muškarce prikazuje kao jedine bezopasne muškarce s kojima žene mogu prijateljevati. Drugim riječima, žena je u društvu muškaraca samo onda uistinu sigurna kada su njihovi zdravi, muževni spolni nagoni dokinuti. Kršćanski su muškarci dužni ženama – i jedni drugima – dokazati da je ovo laž. Kao što reče sveti Josemaría Escrivá: “Potrebna je križarska vojna muževnosti i čistoće da zaustavi i uništi divljački rad onih koji drže da je čovjek životinja. A ta je križarska vojna vaše djelo.”6

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jasona Everta Istinska muževnost. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Više tekstova na ovu temu pročitajte ovdje.

  1. Christopher West, Heaven’s Song (West Chester, PA: Ascension Press, 2008), str. 45. []
  2. Anne Moir i David Jessel, Brain Sex (New York: Delta, 1992), str. 69. []
  3. Louann Brizendine, The Female Brain (New York: Morgan Road Books, 2006), str. 5. []
  4. Usp. TT 114,4. []
  5. TT 13,1; usp. TT 110,2. []
  6. Sveti Josemaría Escrivá, Put, Verbum, Split, 2010., str. 42., br.121. []