Zašto ih moliti za oprost? Jednostavno zato što se dogodi da ih povrijedimo, da budemo nepravedni, nasilni, sebični. Zbog grijeha, svi roditelji povrijede svoju djecu, a budući da su djeca u krajnje ranjivu položaju u odnosu prema nama, te su povrjede tim dublje. Naša nespretnost i naše pogrješke katkad su nenamjerne: htjeli bismo učiniti dobro, ali pogriješimo. Može se pak dogoditi da smo potpuno svjesno učinili nešto loše: u bijesu smo izrekli neku grubu riječ, nismo održali obećanje, nepravedno smo im prigovarali, da ne govorimo o težim stvarima kao što su opetovano nasilje, neprestane svađe roditelja pred djecom, napuštanje obiteljskog doma, itd.

Ako zamolimo djecu za oprost, ne ćemo li izgubiti roditeljski autoritet? Ne ćemo li izgubiti na veličini u njihovim očima, možda čak izgubiti njihovo povjerenje? To se može dogoditi ako pred njima stalno omalovažavamo same sebe, ako kukamo nad svojim nedostatcima, ako neprestano pričamo o svojih pogrješkama i stalno dovodimo u pitanje odluke koje smo donijeli u odnosu na njih. Naš će autoritet porasti ako zamolimo za oprost povremeno, na jasan način, i ako je to ograničeno na nešto sasvim određeno: »Molim te, oprosti mi što sam ti rekao da ništa ne vrijediš. To je nepravedno i potpuno pogrješno. Bio sam bijesan, rekao sam što ne mislim. Nisam imao pravo i žao mi je«.

Zamoliti za oprost čin je istine: priznajemo djetetu da smo ga povrijedili i da smo za to odgovorni. Malo dijete misli da odrasli, posebno otac i majka, uvijek imaju pravo. Kad iskrsne neka poteškoća, dijete misli da je to njegova krivica. Kad mu jasno kažemo da je krivnja na nama, oslobodit ćemo ga osjećaja lažne krivnje.

U adolescenciji dijete mnogo jasnije vidi da roditelji mogu biti nepravedni. Ako ga zamole za oprost, ne će izgubiti na vrijednosti u njegovim očima, nego će njihov autoritet ojačati jer se oslanja na istinu.

Čak i sasvim malo dijete može biti povrijeđeno: nedostatkom roditeljske ljubavi već od majčine utrobe. Ako je dijete začeto u teškim okolnostima, prva reakcija roditelja nije uvijek radosno iščekivanje, što je lako razumljivo. »Treba uzeti u obzir tu vrlo bolnu ranu koja proizlazi iz prve odbojne reakcije roditelja. Što brže majka promijeni stav, to je bolje za dijete. Idealno bi bilo kad bi majka iz dubine srca zamolila dijete za oprost što nije bila sposobna bolje ga prihvatiti od samog početka. Dijete koje je bilo sposobno osjetiti odbijanje bit će sposobno i oprostiti.«

Klikni like i pridruži nam se:

Kada i kako moliti svoju djecu za oprost? To naravno ovisi o kontekstu, o težini uvrjede, o dobi djece i o njihovoj osobnosti. Opće je pravilo: što ranije, to bolje. Večernja molitva može biti prigoda za međusobno opraštanje. Stvari koje je teško izreći usmeno često se mogu izraziti pismeno: čak i kad se stanuje pod istim krovom može se pisati, nema ničeg smiješnog u pismima! U nekim je slučajevima potrebno čekati: ako sam alkoholičar, na primjer, ne mogu moliti djecu za oprost prije nego što sam odlučio da ću se liječiti, inače će to biti riječi bačene u vjetar.

Najjednostavnije riječi su najbolje. Nemojmo se vrtjeti kao mačak oko vruće kaše, nemojmo dramatizirati, idimo ravno do cilja: »Volim te, bio sam u krivu, molim te, oprosti mi«. Dopustimo i tijelu da govori: osmjeh u očima, raširene ruke, blagost u glasu. I nemojmo zaboraviti da moliti za oprost ne znači zahtijevati oprost: ako naše dijete treba vremena da bi moglo doista oprostiti, posebno ako je uvrjeda teška i davna, budimo spremni čekati. Praštanje može biti vrlo dug put, ali nikad nije prekasno oprostiti i moliti za oprost, čak ni s onu stranu smrti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.