Pitanje ove majke važno je i teško. Važno je jer izražava veliku patnju i duboku zbunjenost koju proživljavaju mnogi roditelji, i majke i očevi, iako je češće slučaj da je otac onaj koji ne ide u crkvu. Pitanje je teško jer je svaki slučaj jedinstven. Da bi se moglo dati ispravan odgovor, trebalo bi doista poznavati konkretnu obitelj i svakog njezina člana. U pitanjima odgoja i vjere ima onoliko odgovora koliko i osoba. Pokušajmo dati bar nekoliko smjernica.

Kod ovog problema jedna od napasti je neumoljivost: »Ja imam pravo, dakle borim se pod svaku cijenu, pa makar naš brak zbog toga morao trpjeti«. No, može li se kršćanski odgajati djecu po cijenu jedinstva među supružnicima? Bog nikada, doista nikada od nas ne traži dvije međusobno oprječne stvari. Na dan našeg vjenčanja On je osobno blagoslovio i posvetio našu ljubav. On nikada ne povlači svoju riječ. Što više istinski ljubim svojega bračnog druga, to više rastem u ljubavi prema Bogu, a što više rastem u ljubavi prema Bogu, to me više Bog osposobljava ljubiti bračnog druga. I obrnuto: što manje ljubim bračnog druga, to se više udaljavam od Boga. Te su dvije ljubavi povezane: zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu jedna su te ista zapovijed. Postoji samo jedna ljubav.

Tko živi u braku, ne može živjeti svoju vjeru kao da je još samac. Kao što je cijela osoba obuzeta Bogom po vjeri, tako i brak obuzima cijelu osobu. Vjera čovjeka obuhvaća u cijelosti, brak također. Supruga odnosno suprug ne mogu živjeti svoju vjeru »pokraj« braka nego uvijek »u« braku, pa čak i onda kad je bračni drug možda potpuni ateist. Nema oprjeke ni protivštine između bračne ljubavi i ljubavi prema Bogu.

Suprotna od neumoljivosti napast je pomirenosti sa sudbinom: »Tako je kako jest, što se može. Neka bude«. Ako je neumoljiva tvrdoglavost izraz lažne vjernosti ili krivo shvaćenog heroizma, rezignacija je posljedica lažnog poštovanja druge osobe, nerazlikovanja i miješanja tolerancije i ljubavi. Ljubiti svojega bračnog druga znači prihvatiti ga kakav jest. Prihvatiti ga kakav je danas: više ili manje izobličen grijehom (kao i ja, uostalom), ali istodobno kakav je u svojoj najdubljoj biti − dijete Božje pozvano na savršenstvo ljubavi, što znači na puninu sreće. Iz ljubavi prema bračnom drugu ne mogu se pasivno pomiriti s preprjekama koje on postavlja između Boga i sebe, između Boga i nas, između Boga i naše djece. Ne mogu ga prisiliti da vjeruje, ali ne mogu ni zaboraviti da je i on pozvan na ljubav prema Bogu, koja je smisao života iako on to ne zna. Ne mogu odustati.

Na ovom području nije riječ o nametanju vlastitog gledišta »zato što ja imam pravo«, nego o služenju kraljevstvu Božjem. Pozvani smo konkretno živjeti riječi iz Očenaša »budi volja tvoja«, počinjući od svojeg osobnog obraćenja i oslanjajući se ne na svoje zasluge (ima li ih?) ili na snagu svojih uvjerenja, nego na Boga i samo na njega.

U konkretnome svakodnevnom životu nije lako naći srednji put između rezignacije i neumoljivosti, pa je zato vrlo poželjno imati duhovnog savjetnika koji će pomoći razlučiti preko kojih se stvari može diskretno prijeći, a na kojima treba čvrsto ustrajati, posebno u odnosu na djecu.

U svakom slučaju, neke konstante postoje.

Povjerenje. Mi smo oruđe u Božjim rukama. Djeca rastu u vjeri po Božjoj milosti. Njihov napredak više ovisi o našem osobnom rastu u svetosti nego o onome što činimo za njih. Od nas roditelja, u kakvoj god situaciji bili, traži se da učinimo ono malo što možemo. Ako možemo mnogo, Bog će od nas tražiti mnogo, a ako možemo samo malo, to malo je dovoljno: sjetimo se evanđelja o siromašnoj udovici koja daje dva novčića (usp. Lk 21,1−2). Bog dobro poznaje poteškoće majki ili očeva čiji bračni drug ne živi po vjeri, i od njih ne traži isto što od onih koji imaju punu podršku bračnog druga.

Istina. Djeca će prije ili poslije postaviti pitanje: »A zašto tata ne ide na misu?« Na ovo je pitanje jedna majka ovako odgovorila: »Tata ide rano ujutro«. Vrlo brzo djeca su shvatila da je to laž i da s majkom o tome ne mogu razgovarati. Teško je reći istinu a da se pritom ne umanji poštovanje djece prema ocu. S ovom se poteškoćom susreću i neke bake i djedovi kad ih unuci pitaju: »A zašto tata i mama ne idu na misu?« ili vjeroučitelji kad naglašavaju vitalnu važnost euharistije pred djecom čiji roditelji velikom većinom uopće ne idu u crkvu. Što dakle odgovoriti? Poruka koju djeci dajemo treba sadržavati i ljubav prema Bogu i ljubav prema roditeljima. To znači da bi odgovor mogao biti ovakav: »Vaš otac ne ide na misu jer nije uvijek lako, pa ni odraslima, reći ‘da’ Gospodinu i razumjeti zašto je misa tako važna. Gospodin nas poziva da rastemo u ljubavi prema njemu, ali on dobro zna da to ne ide samo od sebe. Ni za mene ni za vas to nije lako. Ja idem na misu, ali ima drugih stvari u kojima je vaš otac bolji od mene. Svi moramo rasti u ljubavi prema Bogu, obraćati se, reći mu ‘da’ cijelim svojim životom«.

Bračna ljubav u svakodnevnici. Više od velikih riječi − iako su riječi potrebne u pravo vrijeme − primjer ljubavi između oca i majke pomoći će djeci da razumiju kako se u braku napreduje zajedno, jedan po drugome, jedan s drugim, pa i onda kad se supružnici ne slažu, odnosno kad jedno od njih ne vjeruje u Boga. Iako je više nego poželjno moći živjeti svoju vjeru na otvoren i eksplicitan način zajedno sa svojim bračnim drugom, bračnog druga ljubimo »zato što je to on« a ne »zato što ide na misu«. Ako prestane ići na misu ili čak izgubi vjeru u Boga, nastavit ću ga ljubiti, ne »usprkos tomu« nego »s time«. Konkretno rečeno: ako djeca čuju kako im se majka žali na nedostatak pobožnosti svojeg muža, kako mu svake nedjelje ujutro pravi scene, kako ga kritizira ili kako se ponaša kao mučenica, morat će izabrati jednu ili drugu stranu. Njihova vjera zbog toga ne će rasti, naprotiv! Cijelim će bićem trpjeti. Ako pak vide majku da ljubi oca onakva kakav jest, ostajući vjerna sebi i svojoj vjeri, da prihvaća eventualno ruganje ili predbacivanje shvaćajući to kao mogućnost da još više raste u bračnoj ljubavi – ako dakle djeca vide da je bračna ljubav veća od neslaganja − i oni će moći rasti u ljubavi.

Podsjetimo se da smo pozvani živjeti u duhu uskrsnuća, i to ne sutra ili preksutra, nego danas. Uskrsli Isus ne dokida trpljenje i ne prikriva stvarnost svakodnevnih poteškoća, nego nas uči da je pobjeda već ostvarena. Uči nas i da je danas − u ovoj obitelji, s bračnim drugom i djecom kakvi jesu – naše mjesto najbolje mjesto, budući da ga je on za nas izabrao.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.