Zaruke – vrijeme je da vratimo toj riječi izvorni smisao

Mlada čitateljica piše da ju je jedna moja rečenica posebno šokirala: “Pravi su zaručnici oni koji svoje zaruke žive u čistoći.” Čitateljica je ozlojeđena: “Uopće se ne slažem. Nitko ne može suditi. Par se razvija pred Božjim pogledom i nema nikakve sudbine koja bi par osudila na to da se ne može voljeti. Mislite li da svi otprve nađu izabranika svog srca? Ljubav se živi i uči u adolescenciji.”

U svakodnevnom govoru riječi “zaruke” i “zaručnici” izgubile su svoj izvorni smisao. Većina zaručnika već živi zajedno, a kada mladić djevojku predstavi kao svoju zaručnicu, oni su skoro uvijek ljubavnici. Ovo nije osuda, nego objektivna konstatacija. Za gotovo sve naše suvremenike zaruke znače razdoblje zajedničkog života koje prethodi braku, i to u toj mjeri da mnogi ne mogu ni zamisliti da bi zaručnici mogli čekati vjenčanje kako bi stupili u tjelesne odnose. Nužno je podrobnije objasniti što mislimo kad kažemo “zaručnici”.

Ako kažemo da su “pravi zaručnici” oni koji svoje zaruke žive u čistoći, to ne znači da mislimo da zaručnici koji već žive zajedno “ne će biti sposobni ljubiti”. To jednostavno znači da riječima vraćamo njihovo pravo značenje kako bi se zarukama vratila punina sadržaja. U odnosu na sakrament braka, zaruke su vrlo precizna stvarnost koja nema veze s mladenačkim zajedničkim životom, priležništvom ili bračnim pokusom. Ako mnogi budući supružnici odluče živjeti zajedno prije braka, to ne znači da su žrtve nekakve “sudbine”: Božje milosrđe grješnika nikad ne svodi na njegov grijeh. Pa ipak, treba se – plivajući protiv struje koja nas okružuje – usuditi reći da živjeti zajedno prije vjenčanja ne znači “dodatak” nego “gubitak”.

Zašto čekati vjenčanje da bi se živjelo zajedno? Svi zaljubljeni dobro znaju da sjedinjenje srdaca traži i sjedinjenje tijela. Zašto si uskraćivati to sjedinjenje ako postoji ljubav? Možemo odgovoriti: zato što Bog tako želi. Taj je odgovor nužan i dovoljan onima koji žele prije svega da bude Božja volja “kako na nebu, tako i na zemlji”. Htjeti ono što Bog hoće ne znači ne pokušavati shvatiti, pa makar samo zato da bi se moglo jasnije razlučiti u kojoj mjeri Božja volja teži za većom ljudskom srećom.

“Dar tijela u spolnom odnosu jest doista stvarni simbol darivanja čitave osobe.”¹  Ako ne postoje svi potrebni uvjeti za potpuno i konačno darivanje – a oni postoje samo u braku – darivanje tijela u seksualnom sjedinjenju je iskrivljeno, uskraćeno mu je njegovo duboko značenje. Osim toga, “preuranjeni seksualni odnosi oslabljuju par u samom trenutku njegova zasnivanja. (…)

Seksualni odnosi, iako donose zadovoljstvo, mogu prikrivati duboke nesuglasice; oni mogu prekriti neizražene konflikte, ali ih ne će riješiti. Vladanje sobom na seksualnom području, naprotiv, bit će pomoć za susret s partnerom na dubljoj razini, u onome po čemu je jedinstven. Razdaljina prije vjenčanja između same seksualne želje i njezina ostvarenja otvara prostor za riječ, za ljubavni govor, za nježnost. Ta razdaljina omogućuje da se želja ne svede na potrebu i da se osobu ne svede na predmet potrošnje”² .

Kad određeno ponašanje postane praksa većine, smatra ga se normalnim. Zaručnici koji danas odluče da ne će ući u seksualne odnose izgledaju potpuno izvan svog vremena. Mnogi naši suvremenici uopće više ne drže do te vrste zaruka. Pa ipak, “pravi zaručnici” postoje i njihovo je svjedočanstvo aktualnije nego ikad. Njihova odluka da će čekati vjenčanje da bi se tjelesno sjedinili ne znači da misle da su bolji od drugih, nego po njoj svjedoče Nadu u kojoj žive. Oni nisu ostatci prošlih vremena, nego proroci civilizacije ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

1. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 80.
2. Jacques Lacourt, Aimer, éditions Droguet et Ardant, Paris 1993.