Pridružila sam se jednoj internetskoj grupi voljna upoznati samce kojima je stalo do vjere kao i meni, ali primijetila sam da je to sve slično skupini ljudi koji sanjaju kako će pronaći kopiju same Djevice Marije ili svetoga Josipa. Je li itko doživio nešto takvo? Ili je stvar u meni, jer mi se čini da ne mogu prići nikome jer se bojim da će pobjeći čim upoznaju pravu mene?

(žena, 35 godina, podijeljeno s dopuštenjem)

U svijetu katoličkih samaca mnogo se govori o tome kako je idealna žena Marija, a idealni muškarac Josip (osim, naravno, Isusa). Nemam ništa protiv te ideje, ali mislim da ako se ljudi previše navežu na ideju da moraju hodati sa savršenom Marijom ili savršenim Josipom, onda nitko na zemlji nikada neće biti dovoljno dobar kao djevojka ili dečko.

Iako smo stvarno pozvani biti savršeni (Mt 5,48), perfekcionizam je karakterna mana. To jest, mjera u kojoj mi ljude mjerimo prema nemogućem standardu jest naša karakterna mana. Nije ugodno suočiti se s tom idejom. Meni je nedavno jedan prijatelj pokazao toliko ljubavi da mi je ukazao na to da pokazujem neke perfekcionističke tendencije s obzirom na to koga bih uzeo u obzir za hodanje. Ja sam u biti tražio „savršenu” djevojku, ili barem onu koja je „savršena” za mene, prema nekim nerealnim standardima, a istovremeno sam zaboravio da tražim vezu s drugim ljudskim bićem, a ne vezu s nekom idejom. Bilo kako bilo, bio sam u kasnim tridesetima i samac, i nisam jednostavno mogao ignorirati prijateljeve komentare, iako ih nije bilo lako čuti.

Perfekcionizam kao simptom

Kada sam razmislio o svome životu, shvatio sam da su moje tendencije da naginjem „perfekcionizmu” ponajviše ukorijenjene u mojoj želji da smanjim mogućnost zapadanja u anksioznost.  Na kraju krajeva, ako budem ljudima nametao nemoguće standarde, neću morati previše otvarati svoje srce. To mi je pomoglo da se osjećam sigurnim i dalo mi je iluziju kontrole. Skrivao sam se iza ideje da samo nisam još pronašao nekoga tko me dovoljno zanima da bih je upoznao da bliskiji način. Stvarnost je bila da sam se užasavao podijeliti s nekime svoje srce, i da sam iz nekoga razloga bio navezan na maštariju da će se „prava” osoba pojaviti, i da će tada sve moje tjeskobe čarobno nestati. Još nisam shvaćao da će te tjeskobe nestati jedino ako ja odlučim izravno se suočiti s njima.

Govorim vam ovo jer znam kako tjeskobe mogu paralizirati čovjeka. Znam da se tendencija izbjegavanja okidača za tjeskobu može očitovati kao posljedica življenja u „načinu preživljavanja”, a kroz to nije nimalo zabavno prolaziti. No također znam da nije svatko doživio moje iskustvo života u „načinu preživljavanja”, i da nije svatko pokušavao umanjiti tjeskobe (podsvjesno ili ne), ali mnogo ljudi jest imalo to iskustvo – a to možda uključuje i osobu koja vas zanima. Nije zgorega naučiti nešto o tjeskobama, i tome kako mozak radi, naročito ako se dogodila neka skrivena trauma. To vam može pomoći razumjeti voljenu osobu ili nekoga koga se jednoga dana nadate zavoljeti.

Ne treba snižavati standarde

Pozivajući ljude da odustanu od ideje da će pronaći Mariju ili Josipa, ne kažem da bi ljudi trebali sniziti svoje standarde. Imati visoke standarde nije karakterna mana, nego karakterna snaga. No, karakterna je snaga i stalno nastojati biti bolji, a to može uključivati analiziranje sebe i toga kako smo došli do određenih zaključaka. To može uključivati zaključke o formiranju naših očekivanja. To znači da nije nužno loša stvar preispitati zašto smo takvi kakvi jesmo, zašto želimo to što želimo, i zašto očekujemo to što očekujemo od sebe i drugih.

Usredotočiti se na nešto više

Druga mana perfekcionizma jest da nas on može usmjeriti prema tome da previše usredotočujemo na izvanjsko ponašanje, a premalo na nastojanje da razumijemo stanje svojega srca, koje se nalazi iza toga ponašanja. Usredotočavanje na izvanjsko ponašanje može nas spriječiti da uđemo u nered ljudskoga iskustva, gdje se mora uzeti u obzir stanje svoga srca i svoja dobrobit. No kako je Bog uzor za takav obzir, i mi bismo se tako trebali ponašati prema drugima.

Nadalje, Bog zna da smo mi ljudi pala bića, i zna da se naše pobjede u svetosti ne mogu oslanjati na to koliko se „savršeno” mi ponašamo, nego bi se trebale mjeriti prema našoj želji da se okrenemo Njemu i predamo mu se unatoč svojim nesavršenostima. Drugim riječima, naše su pobjede u prvome redu pobjede u našoj vjernosti Kristu u našim srcima. Nadalje, usredotočujući se na vjernost, možemo ostati u nadi da smo svi mi samo jednu odluku udaljeni (pokajanje) od toga da u svojem kršćanskom životu doživimo uspjeh. No ako se najviše usredotočujemo na izvanjsko ponašanje, onda može biti veoma lako zapasti u onaj očajnički osjećaj da nikada nećemo zapravo postići to „savršeno ponašanje”. Poznavao sam ljude koji su zapadali u taj očaj. Kada bi ljudi samo znali da Gospodin jednostavno želi njihova srca, i da želi na nas izliti svoje milosti da nam pomogne s ostalim!

Krepost i poznavanje drugih

Kako kroz prizmu svoje vlastite otvorenosti da rastemo u punini kreposti postajemo svjesniji sebe, tako postajemo bolji u tome da primamo ljude onakve kakvi su. Postajemo bolji u poznavanju sebe i drugih. U boljemu smo položaju da s drugima putujemo prema svetosti i duhovnoj zrelosti. No nećemo moći krenuti na takvo zajedničko putovanje sve dokle naša vjera ne zađe dublje i dalje od izvanjski ponašanja koja samo izgledaju katolički. 

Nadalje, kako bismo naglasili da je s pravom na prvome mjestu nastojanje oko kreposti, moramo zapamtiti sljedeće: Ponašanja koja izgledaju katolički neće nam nužno dati srce koje je otvoreno rastu u punini vrline, ali srce koje je otvoreno rastu u punini vrline uistinu će nam (s vremenom) dati ponašanja koja izgledaju katolički. Želim reći sljedeće: ako želimo Mariju ili Josipa sutra, moramo nastojati oko rasta u punini kreposti danas.

Upozorenje

Samo zato što netko nastoji rasti u punini kreposti ne znači da su automatski spremni ući u svetu vezu. To jest, osoba ne samo da mora težiti, nego mora dovoljno težiti. Kako to izgleda? Teško je precizno reći, ali tu treba biti nekih dosljednosti, poput otvorenosti da se u konačnici prihvati autoritet Katoličke Crkve kao istinske Kristove Zaručnice bez mane, spoznaja da se grijeh može konkretno opisati (kao odbijanje istine, KKC § 1849), i, što je najvažnije, prisutnosti sve veće radosti – čak i u trpljenju.

Također se treba pokazati, u nekome dovoljnome stupnju, uspješnost u praksi, dosljedno i dovoljno dugo, tako da se rizik ponovnoga zapadanja u suprotnost punine kreposti svede na minimum, kako bi potencijalni supružnik imao razumne osnove da očekuje da će se očekivanja o svetome braku zapravo ispuniti.

Zaključak

Muškarci, prestanite tražiti Mariju. Umjesto toga tražite ženu koja nastoji biti poput Marije – neku koja više drži do toga da raste u punini kreposti nego do toga da se jednostavno ponaša na način koji „izgleda katolički”. Žene, isto vrijedi i u vezi s Josipom. Za sve – moramo dovoljno težiti, toliko da će postojati veća vjerojatnost našega uspjeha u kršćanskome poslanju općenito, a ne samo u hodanju ili čak braku. Nadalje, težimo svi najvećemu uspjehu, tako da kada zakažemo, i dalje budemo dosta iznad onoga gdje trebamo biti u smislu uspješnoga življenja vrlina.

To jest, težeći za najvećim uspjehom u rastu u punini kreposti izgrađujemo temelje koji su potrebni u našemu vlastitome karakteru, tako da budemo mogli ponuditi sebe onako kako moramo u kontekstu bilo kojega odnosa. Težeći tome, uskladit ćemo se sa srcima Marije i Josipa na načine na koje nismo mogli ni zamisliti, i tako ćemo biti bolji supružnici nekome tko također nastoji ući u srce Marije i Josipa.

Hudson Byblow | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.