Devedesetih godina 20. stoljeća vjerounaučne skupine mladih objeručke su prihvaćale pokret „Prava ljubav čeka”. Mladići i djevojke potpisivali su kartice sa zakletvama i obvezivali se da će svoju seksualnu čistoću posvetiti Bogu i da će moliti za sve koji su na tome području sagriješili. Pokret je iznjedrio prstenje čistoće, pjesme, knjige, i još mnogo toga.

U tom istom desetljeću je knjiga Joshue Harrisa „Oprostio sam se s hodanjem” (I Kissed Dating Goodbye) postala bestseler. Prodana je u više od milijun primjeraka, što je velik uspjeh za neko djelo kršćanske tematike. 2018. godine Harris je promijenio svoje nekadašnje poglede o vezama i zamolio izdavača knjige da zaustavi nova izdanja. Više o tome kasnije.

Knjiga i pokret bili su velik dio onoga što danas znamo kao „kulturu čistoće”, i bili su jako velik dio moje mladosti. Potpisivala sam kartice sa zakletvama, pročitala sam knjigu. Nije nimalo čudno što sam hodanje i bračnu ljubav počela otklanjati od sebe. Hodanje je postalo nešto što treba izbjegavati, a bračna je ljubav postala nešto čega sam se stvarno bojala. Na kraju sam se počela iracionalno stidjeti svega što ima veze s tijelom.

Prije tri godine bila sam na filozofskome seminaru na temu ljubavi, seksa i ljudske osobe. Već sam tada čvrsto vjerovala u urođeno dostojanstvo ljudske osobe, ali još nisam bila upoznata s djelima koja je sv. Ivan Pavao II. napisao prije nego što je postao papa. Bolje bi bilo reći da nisam znala ništa o Karolu Wojtyłi. Toga sam ga ljeta upoznala čitajući njegovu knjigu „Ljubav i odgovornost”.

Ta me je knjiga naučila da je utilitarizam prožeo sav materijalni svijet, ali i da je iskrivio moje shvaćanje ljudske osobe i same antropologije. Suvremeni muškarci i žene počeli su jedno na drugo gledati kao na objekte za uporabu, a ne kao na subjekte, kao darove. Utilitarizam, koji više cijeni korisnost od bitka, i sredstva cijeni više od cilja, postao je mjerilom moje vrijednosti. Što to ja doprinosim? Jesam li korisna? Što imam ponuditi? Zaključak koji se najčešće nametao bio je – ništa. Nisam cijenila sebe. A ako ne cijenim sebe, ne mogu cijeniti drugoga. Leća kroz koju promatramo svijet ista je ona kroz koju promatramo sami sebe. Bila sam prihvatila suprotnost zapovijedi ljubavi, a to – prema Wojtyłinu promišljenome zaključku – nije mržnja, već korištenje

A sada o poglavlju koje je promijenilo moj život.

U poglavlju „Osoba i čistoća” Wojtyła se bavi nečime što naziva metafizikom stida, „kada ono što bi po svojoj biti ili namjeni trebalo biti nutarnje, izlazi izvan okvira nutrine osobe i postaje na neki način izvanjsko”. Dalje kaže da je čednost prirodna sklonost. Kako se u ljudskoj osobi bude seksualne vrijednosti, prirodna je sklonost skrivati – ne zbog njihove negativne vrijednosti, nego upravo zbog njihove iznimno pozitivne vrijednosti.

Što je još dublje, stid ima dvostruku narav. On skriva u svrhu zaštite (tj. čednosti). U pozitivnome se smislu radi o predodžbi poštovanja: prepoznavanja neiscrpive vrijednosti ljudske osobe. Svi smo mi tajne koje treba otkriti, a ta otkrića nailaze na pozitivan stid – da želimo da nas drugi upozna i istovremeno da mi upoznamo drugoga – ali i to da nikako ne možemo znati sve o drugoj osobi. To je poziv na ljubav.

Wojtyła kaže da „stid biva nekako upijen kroz ljubav, rastopljen u njoj”. Ne želi reći da ljubav izbriše stid, nego da ljubav postoji uz stid, kao prirodna zaštita od pukoga iskorištavanja. Stid ne bi smio umanjivati vrijednost osobe, nego zaklanjati od pogleda ono što treba ostati u tajnosti, a da se ne zaklanja čovjekovo urođeno dostojanstvo.

Kako je to promijenilo moj život? U tome sam trenutku bila u braku sedam godina, a i dalje sam otkrivala štetu koju je prouzročila kultura čistoće. Bilo je to nešto što nisam mogla ni imenovati sve dok nisam uzela u ruke Wojtyłinu knjigu, no vidjela sam iskrivljenost svega toga, čak i prije braka, i to nije imalo nikakve veze sa seksom.

Moj muž Jason i ja tada smo još hodali. Moja je majka bolovala od neke bolesti bubrega, i prijetilo joj se otkazivanje bubrega. Morala sam otići u bolnicu da bi se vidjela s mamom i da bi s njezinim neurologom razgovarala o sljedećim koracima. Trebalo se dugo voziti, a srce mi je pucalo, ali nikako to nisam mogla pokazati Jasonu.

Kada se prisjetim toga, znam da mu nisam htjela otkriti sebe i svoje strahove jer sam se stidjela – ne svoje majke ili njezine bolesti, nego jer mu nisam htjela otkriti svoju bolest, pa čak ni svoju krhkost. Kultura čistoće naučila me je da je samo jedna pukotina na porculanu – bilo seksualna, mentalna ili emocionalna – dovoljna da me nitko ne smatra vrijednom ljubavi. Svaka vrsta ranjivosti bila je suprotna održavanju čistoće. Stidjela sam se vlastite ljudskosti.

Na kraju sam ipak sve rekla Jasonu, ali natjerala sam ga da se okrene dok sam mu govorila – bojala sam se da ću u njegovim očima vidjeti prijezir prema svojoj ranjivosti. Kada sam konačno ispričala što sve čeka moju majku, okrenuo se i zagrlio me. Zajedno smo prošli kroz cijelu maminu situaciju, i najljepša uspomena s toga putovanja bio je povratak u naš rodni grad s Jasonom dok sam plakala na njegovu ramenu. Njegova je ljubav nadvladala moj stid.

Dubina stida u njegovu ispravnome smislu – kao skrivanja onoga što je vrijedno, kao poštovanja – promiče dostojanstvo. Kada se dogodi ono obratno, kada je on izvrnut, posljedice ne samo da negativno utječu na dostojanstvo, nego i nanose štetu našemu duhovnome životu. Na kraju krajeva, cjelovitost osobe nalazi se u njihovome cijelome biću – duhu, umu i tijelu. Kada je jedan od njih negativno skriven, cijelo biće pati.

Knjiga „Oprostio sam se s hodanjem” vjerojatno je postigla toliki uspjeh zato što su kršćani – iako se radilo o ekstremnome pristupu – tražili kvalitetne smjernice u društvu seksualne revolucije, društvu koje je postalo posve utilitarno. Harris je smatrao da dotad uobičajeno hodanje ne funkcionira, i da zato cijelu stvar treba odbaciti i prihvatiti nešto što je on nazivao „biblijskim udvaranjem”.

Umjesto da potakne želju da se štiti ono što je vrijedno, Harris je svojim pristupom i ne znajući usadio strah. Jedna iznimno dojmljiva slika iz njegove knjige bila je slika muškaraca koji se pred oltarom drže za ruke sa svim svojim nekadašnjim partnericama, i tako u svoj brak donose svu tu bol jer su tu toliko puta dali same sebe, čime su postali lošije osobe. Ta je slika naštetila mojem shvaćanju milosti. 

Prava ljubav, autentična ljubav neće dovući sve vaše pogreške do oltara. Neće u tamu gurnuti ono što je dobro, i neće nametati strah ondje gdje bi trebalo biti više pozitivnoga „stida”, koji dolazi uz poštivanje Boga, poštivanje sebe kao Božjega stvorenja, i svih ljudi oko nas. Autentična ljubav proširuje to što vi već jeste – po naravi dobri, i sposobni za otkupljenje. 

Rachel Bulman

Prijevod: Ana Naletilić

Tekst je izvorno objavljen na portalu Word on Fire. Dopuštenje za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.