Muškarci ne prihvaćaju neautentičnost, no istodobno je se boje. Bojimo je se zato što se bojimo da bismo mogli biti neautentični. Nitko ne želi biti obmanjivač, lažnjak, varalica. Drugim riječima, želimo biti istinski muškarci. Želimo vjerovati da smo ono pravo. Kada nastupamo agresivno, hrabro ili samouvjereno, želimo biti sigurni da to nije simuliranje. Ne želimo biti prazne ljušture koje pod maskom muževnosti skrivaju nesigurnost. Tijekom najvećega dijela našega dozrijevanja pokušavamo sebi i drugima dokazati da smo istinski, nepatvoreni muškarci. No postoji mali problem: nitko nam ne može reći kada smo ostvarili ovaj svoj cilj.

Nitko ne postaje muškarac sam. Koliko god se trudili, ne možemo sami sebe učiniti muškarcima. Muževnost nam uvijek priznaje ili podaruje šira zajednica muškaraca. Sve dok nam netko drugi, snagom svojega autoriteta, ne kaže: „Sinko moj, sada si postao muškarac“, sumnja nas slijedi kao sjena i ne prestajemo dvojiti. Nikada nismo do kraja sigurni jesmo li doista ono pravo ili smo obične varalice.

Gotovo sve tradicionalne kulture imale su posebne obrede za dječake, najčešće u obliku tegobna iskušavanja ili izazova kao što je dugotrajan post, sposobnost preživljavanja u osami bez ikakvih pomagala, dugotrajna samoća ili blizak susret sa smrću. Premda su inicijacijski obredi bili namjerno mučni, čak i opasni, oni su i iskušavanomu dječaku i drugim muškarcima u dotičnoj zajednici dokazivali da je kandidat uspješno položio ispit. Nije moglo biti nikakve sumnje: dječak je prestao biti dječak i postao muškarac.

Neki inicijacijski obredi krajnje su zastrašujući. Pleme Sateré-Mawé u Brazilu poznato je po tome što u inicijacijskim obredima, kojima njihovi mladići postaju ratnici, koriste posebnu vrstu mrava, paraponera clavata. Ako se dosada niste susreli s tim mravima, možete se smatrati sretnikom. Smatra se da je ugriz toga mrava najbolniji ugriz nekoga kukca na svijetu. Bol što ju ugrizeni osjeća ravna je boli prouzročenoj puščanim zrnom (zato se još naziva i bullet ant; mrav-metak), a strašna agonija traje dvadeset četiri sata. Ali bol ne znači da su vaše muke prestale – samo jedan ugriz izaziva mučninu, paralizu, halucinacije, povraćanje i srčanu aritmiju. Najstrašnije od svega je, međutim, što to pleme ne koristi samo jednoga mrava u inicijacijskome obredu. Koristi ih tridesetak.

Omamljeni mravi stave se u rukavicu izrađenu od lišća, žalaca okrenutih prema unutra. Kada mravi dođu k svijesti, očajnički i bjesomučno pokušavaju izići iz rukavice. Baš u tome trenutku dječak mora uvući ruku u rukavicu i desetak minuta trpjeti gnjev tridesetak mrava te pritom plesati i pjevati kako bi ublažio bol.

No jedan obred nije dovoljan. Ovu bolnu ceremoniju mladić mora ponoviti dvadeset puta: tek će ga tada zajednica prihvatiti kao muškarca i ratnika. A vi ste mislili da je odlazak na pouku za krizmu gnjavaža.

Morbidni inicijacijski obredi možda nam se čine bizarnim, čak sadističkim. No pokušajte razmisliti o tim obredima iz perspektive dječaka. Koliko god ispit kojemu se mora podvrgnuti bio zastrašujuć, jednom kada ga položi, on više ne sumnja da je postao muškarac kao što ne sumnja ni zajednica kojoj pripada. Dokazao je da ima sve što je potrebno i nitko ne može osporiti njegovo postignuće. Kad god čuje da netko dovodi u pitanje njegovu muževnost, dovoljno mu je podsjetiti sumnjičavca na to da je položio ispit. Inicijacijski obred plemena Sateré-Mawé nije jedini primjer okrutnosti kada se proglašava mladića muškarcem. Postoje i drugi takvi inicijacijski obredi kojima se dokazuje sposobnost za poziv ratnika. Uzmite, na primjer, napornu obuku koju prolaze novaci u vojarni-poligonu američke mornarice, poznatu pod zloglasnim nazivom Pakleni tjedan (Hell Week). Sve kulture, kako one tradicionalne tako i moderne, znaju da je kandidat za ratnički poziv, koji izdrži fizičke i psihičke muke, sposoban zaštititi i druge od zla kada dođe do najgorega.

Priča se tako o mladiću koji je nazvao oca da mu se požali na surovost vojne obuke kroz koju je prolazio. Otac ga je strpljivo slušao, no nije pokazivao bogzna kakvo razumijevanje za sinovljeve patnje.

„Pokušava li te netko ubiti?“ upitao ga je.

„Pa, ne baš“, odgovorio mu je sin.

„Tako sam i mislio. Nastoje te pripremiti za suočavanje s onima koji će to htjeti.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige Sama Guzmana “Kako biti džentlmen”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.