Neodlučnost može biti

moj problem, ali i ne mora.

(Jimmy Buffett)

Zašto bi rekao “da” ako možeš reći “možda”? Zašto odlučiti odmah ako možeš malo pričekati i vidjeti koje su druge prigode? Ako obvezivanje ozbiljno shvaćamo, ono može biti doista zastrašujuće, osobito ako se radi o doživotnome obvezivanju ili zavjetu. Trčanje za kratkoročnim ciljevima, kako bismo izbjegli veće poteškoće, jedan je od načina na koji se skrivamo iza riječi “možda”.

“Vaš govor neka bude: da, da – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi” (Mt 5, 37). Problem je u tome što ako kažemo “da”, to znači da smo rekli “ne” svemu drugome, a ne želimo ništa propustiti! Samo se sjeti Facebooka i drugih elektroničkih poziva. Nekoć davno, kada bi ljudi bili pozvani na zabave, trebali su reći “da” ili “ne” kako bi domaćinu javili mogu li doći. Sada postoje tri mogućnosti: “da”, “ne” (obje su konačne odluke) i ono primamljivo “možda”, a to je najčešći odgovor.

Ako kažemo “možda”, ljudi to mogu protumačiti na različite načine. U nekih to znači odugovlačenje, oni čekaju da vide ima li štogod bolje. U drugih je to ljepši način za odbijanjem ili im se time pruža prilika za odustajanjem u zadnji čas. “‘Možda’ nam omogućuje da ne kršimo obećanja”, rekao je Gerald Goodman, profesor emeritus kliničke psihologije na kalifornijskome sveučilištu (UCLA). Poteškoća je u tome što nas ta riječ istodobno i sprječava u obvezama. Da je tvoja majka tvojemu ocu rekla “možda” kada ju je zaprosio, ti sada možda ne bi čitao ovu knjigu!

To sve češće “možda” dovelo je do toga da se današnji mladi nazivaju “naraštajem možda”. Što doista znači to “možda”? U slučaju elektroničkih pozivnica “možda” znači “doći ću … ako ne bude štogod bolje, ovisno o tome tko će doći, ako ne budem previše umoran, ako budem voljan ili ako pravodobno dovršim bojanje sobe itd.” Drugim riječima, to znači da još nisam odlučio. Nema veze što domaćin ne zna koliko mesa i priloga valja pripremiti. Nema veze što slavljenica ne zna treba li joj stol u restoranu za četiri ili dvanaest osoba. Ako se ne moram obvezati, zašto bih se lišio slobode odlučivanja do zadnjega trenutka! Međutim, tom slobodom možemo odabrati i sreću koju nam Bog želi pružiti, a u to ubrajamo i obvezivanje na ljubav. Ideja kada pomišljamo da nas sloboda od obvezivanja vodi do prave ljubavi i sreće, jest obmana.

Istina je kako nam kratkotrajni ciljevi omogućuju da ne mirujemo ili da se, glavom bez obzira, ne žurimo prema dugoročnim obvezama. Oni mogu poslužiti poput stuba kojima se penjemo prema pravome pozivu. Zamka je u tome što trošimo vrijeme na kratkoročne ciljeve, sve dok se jednom ne trgnemo i ne shvatimo kako je prošlo pet godina, a nismo se ni najmanje približili pozivu! Svake se godine studenti, koji će ubrzo diplomirati, a nisu sigurni u ono što doista žele raditi, odlučuju upisati na još jedan fakultet kako bi dobili još vremena. Time ne uklanjaju odluku, oni je samo odgađaju. Na kraju će opet doći vrijeme kada će morati donijeti odluku.

Mladi koji razmišljaju o duhovnome pozivu traže kratkoročne obveze ministriranja kako bi prikrili svoju neodlučnost. Misijska putovanja, godine služenja, programi za razvoj duhovnosti, teološki studij: sve su to dobre aktivnosti za mlade katolike, sve dok se ne pretvore samo u djelatnosti kojima pokušavaju pobjeći od težih odluka. Dati Gospodinu godinu svojega života jest prelijepo, ali to nije zamjena za davanje cijeloga života.

Ministriranje može biti dobar način na koji možemo upoznati Crkvu i različite oblike duhovnosti. Ono ti može poslužiti da upoznaš svećenike i redovnike. U njihovu društvu možeš osjetiti svetost, nadahnuće ili ti mogu pomoći u primjeni tvoje vjere, ali istodobno se možeš zapitati, pokušavaš li živjeti u njima, umjesto da se odlučiš posvetiti vlastitu putu prema svetosti. Možeš otkriti i kako u tebi sve više raste posvećenost prema našoj Majci Dobroga Savjeta. A vrijeme teče. Iako je pet godina misionarskoga rada vrijedno hvale, ali ako to nije korak koji će te brže odvesti do pravoga poziva, onda je i to način na koji izbjegavaš odgovornost. Upitaj se: “Radim li sve ovo kako bih brže ostvario svoj poziv? Odgovaraju li moje trenutačna djelovanja i veze koje stvaram pravomu pozivu? Koji je moj plan nakon što završim s ostvarenjem kratkoročnih ciljeva?”

Isto vrijedi i za brak. Ako ste otkrili kako osoba s kojom hodate nije ona s kojom želite sklopiti brak, bolje je da prekinete vezu i krenete dalje. Ne gubite godine i godine na vezu koja nema svrhu, sve u nadi da će se “možda” promijeniti ili u strahu da “možda” ništa bolje ne ćete naći. To je strah koji vas sputava u pronalasku prave ljubavi! Rebeka i Josip, nakon ozbiljne četverogodišnje veze, pronašli su niz kratkoročnih razloga zašto se ne bi morali vjenčati (novac, poslovni uspjesi, prezaposleni su itd.). Ponekad su razlozi na mjestu, ali ponekad su oni samo strah koji je isplivao na površinu i kojim se odgađa prava odluka. To ne znači da moramo skočiti na svaki znak i donijeti nagle odluke ili se na nešto obvezati, prije nego donesemo zrelu odluku. Problem je u tome što vrijeme sporo teče, a ako Josip i Rebeka ne pripadaju jedno drugomu, važno je krenuti dalje kako bi pronašli pravu osobu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prepoznaj svoj put! – vodič za mlade katolike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.