ULOGA MAJKE I OCA

Djetetu su potrebna oba roditelja! Među njima nema nadmetanja, oni se nadopunjuju!

Treba naglasiti da otac nije majka, da nikad ne će biti majka, da ni u kojem trenutku ne smije biti shvaćen kao dodatna ili pomoćna majka. Isto tako majka nije otac, te najbolja od svih majki nikad ne će moći zamijeniti oca koji nedostaje.

Otac

Očeva i majčina funkcija nisu uzajamno zamjenjive. »Treba naglasiti da otac nije majka, da nikad ne će biti majka, da ni u kojem trenutku ne smije biti shvaćen kao dodatna ili pomoćna majka.«2 Isto tako majka nije otac, te najbolja od svih majki nikad ne će moći zamijeniti oca koji nedostaje.3 »Nužno je zalagati se da se u društvu ponovno uvriježi uvjerenje kako su mjesto i uloga oca u obitelji i za obitelj od jedinstvenog i nezamjenjivog značenja.«4

U vjerskom odgoju prvorazrednu ulogu najčešće ipak ima majka. Katkada se čak čini da taj odgoj počiva samo na njoj. »Na tom području moj muž sve prepušta meni«, uzdiše Annie, majka troje djece. »Ne suprotstavlja se, ali se nikada ni ne uključuje.« Denis, njezin suprug, opravdava se govoreći: »Moja žena to radi puno bolje od mene. Govoriti o Bogu, moliti s djecom… Čini se da to njoj tako lako ide od ruke! Ja se osjećam nespretan i nevješt, ne znam kako bih to radio«.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zašto se očevi često drže u pozadini i svojim ženama prepuštaju brigu o kršćanskoj izobrazbi djece? Možemo navesti mnoge razloge, posebno profesionalni život koji brojnim očevima obitelji uzima toliko vremena: budući da nisu baš tako mnogo kod kuće, s djecom su mnogo manje od majke. Uzmimo samo jedan primjer: koliki se od njih vraćaju kući kad su najmanja djeca već u postelji, dakle kad je eventualna obiteljska molitva već gotova! Dublji je razlog u tome što mnogi očevi sumnjaju da su uopće sposobni djecu dobro odgajati u vjeri. To je ono što je rekao Denis: »Moja žena to radi puno bolje od mene… Osjećam se nespretan i nevješt«.

Pa ipak, djetetu su potrebna oba roditelja. Među njima nema nikakva nadmetanja, oni se međusobno nadopunjuju. Nije bitno ako vaša žena »to radi bolje od vas«, što bi, uostalom, trebalo najprije dokazati. Budite sigurni da ona ne može na sebe preuzeti onaj dio odgoja koji ovisi o vama. Za vaše dijete mnogo je bolje da se i vi uključite, pa makar i nespretno, nego da ženi prepustite sav teret vjerskog odgoja, kako god mjerodavna i pobožna ona bila. Jedini istinski odgojitelj u vjeri je Duh Sveti. Na nama je samo ispuniti svoje poslanje oca ili majke ne brinući se zbog vlastitih ograničenja i nedostataka. Kao što je Isus umnožio pet hljebova i dvije ribice da bi nahranio mnoštvo, umnožit će i naše skromne napore, naše krhke inicijative, da bi naša djeca rasla u njegovoj ljubavi.

Na majci je da oslobodi sav prostor koji pripada ocu. »Žalila sam se što se moj muž uopće ne brine za vjerski odgoj naše djece«, priča Hélèn, »a u biti sam mislila da on ni ne zna kako se to radi. Jedva da bi ikad prihvatio povremeno sudjelovati u večernjoj molitvi koju sam ja sama predvodila. Tako je bilo sve do dana kad sam se našla u bolnici i kad sam morala sve ostaviti. Zahvaljujući onome što su mi djeca pričala, otkrila sam da je u mojoj odsutnosti moj muž s njima svake večeri molio, čak im je i prepričavao biblijske odlomke. Shvatila sam da mu zapravo nisam dopuštala da zauzme mjesto koje mu pripada. Nesvjesno ali stvarno, oduzimala sam mu svaku mogućnost uključivanja, branila sam mu svaku inicijativu«. Ovaj primjer moguć je u tisućama inačica i sigurno nije potrebno čekati odlazak u bolnicu da bismo se upitali: Dopuštam li doista svojem mužu da obavlja svoje poslanje odgojitelja u vjeri? Na koji bih se način ja mogla ukloniti i dati mu mjesto koje mu pripada?

Očevi bi si pak mogli postaviti pitanje: Ne izbjegavam li malo olako svoje odgojne obveze? Kako bih mogao sudjelovati u kršćanskom odgoju naše djece?

Mnoge poteškoće proizlaze iz konkretnih situacija svakodnevnog života: »Odsutan sam veći dio tjedna zbog poslovnih putovanja«, žali se Maurice, otac četvoro djece, »pa mi se uvijek čini da uskačem u vlak koji vozi, da nisam u toku svega onoga što je obitelj proživjela dok me nije bilo«. Antoine se vraća kući svake večeri: »Na kraju radnog dana i nakon više od sat vremena u javnom prijevozu vraćam se kući umoran i napet. Uopće se ne osjećam sposobnim za obiteljsku molitvu«. Loïc kaže da je njemu najteže izraziti svoju vjeru: »Osjećam se neugodno, koči me neki stid, imam osjećaj da bi me obiteljska molitva ili razgovor o Bogu razotkrili, razgolitili«.

Sve su ove preprjeke zapravo napasti koje tjeraju očeve da sav vjerski odgoj prepuste majkama. Pažljivo promatranje pokazuje da oni očevi koji najviše sudjeluju u vjerskom odgoju djece nisu uvijek oni koji imaju najviše slobodnog vremena, najsolidniju teološku izobrazbu, pa čak ni najsnažniju vjeru, nego oni koji su se na to odlučili jer su shvatili da je to prioritet i da nitko – pa čak ni njihova žena – ne može preuzeti njihov dio odgovornosti.

Čime početi? Nedvojbeno osobnom svakodnevnom molitvom. Ona je životni minimum bez kojeg je iluzorno htjeti odgajati djecu u vjeri. »Želim da se brinete za duhovnu budućnost svoje djece«, pisao je otac Caffarel očevima obitelji, »i da osjetite svoju nemoć. Tada ćete možda, gledajući Kristov život, shvatiti što znači biti odgovoran za duše. Tada ćete shvatiti da raditi na spasenju svojih najprije znači moliti za njih. (…) Bog Otac u vama će tada oblikovati očinsko srce.« To nije pitanje slobodnog vremena nego pitanje odluke: osim u iznimnim okolnostima, svi očevi obitelji mogu »potrošiti« petnaest minuta ili pola sata za Boga, pa čak i onda – odnosno posebno onda – kada im je to vrijeme dragocjeno.

Što se pak obiteljske molitve tiče, nije sigurno da će se otac obitelji njoj moći pridružiti baš svake večeri. Ako se kući vraća kasno navečer pa su mališani nervozni čekajući da otac stigne, ako mu treba vremena za opuštanje prije zajedničke molitve ili ako je odsutan više dana u tjednu, zašto obitelj ne bi mogla dogovoriti tjednu zajedničku molitvu, subotom navečer ili nedjeljom? U ostale dane majka može moliti sa svom djecom zajedno ili sa svakim pojedinačno prije spavanja. Nedjeljna obiteljska molitva, radosna i mirna, s ocem koji potpuno stoji na svojem mjestu, bolja je od svakodnevne više ili manje površne molitve obavljene pod pritiskom, od koje se na koncu odustane.

Iako je otac manje nazočan od majke zbog profesionalnog života koji mu oduzima najveći dio vremena, na raspolaganju su mu mnoge mogućnosti za oblikovanje duha i srca djece, posebno tijekom praznika: u autu, na šetnji, u razgovorima dugo u noć, prigodom posjeta nekoj crkvi ili samostanu, u nevezanim razgovorima za stolom… Sve su to nezamjenjivi trenutci u kojima on ima mogućnost razgovarati s djecom, pričati, objašnjavati, slušati njihova pitanja, diviti se njihovim razmišljanjima. To je moguće pod uvjetom da doista uzme vremena za djecu, budući da najplodniji razgovori često izviru onda kad ih čovjek najmanje očekuje. I naravno, pod uvjetom da mu žena zna dati riječ.

Osim vjerskog odgoja u užem smislu riječi, ono što će djecu najviše obilježiti je cjelovitost očeva života, njegovo kršćansko razmišljanje i djelovanje ne samo nedjeljom ujutro ili za vrijeme zajedničke molitve nego u svim životnim okolnostima. Ljubiti Krista oni će najprije naučiti iz živog primjera.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


2 JEAN LE CAMUS, Pères et bébés, navodi Jacques Arènes, Yatil encore un père à la maison?, Éditions Fleurus, 1997.
3 Iako majkama koje same odgajaju svoju djecu Bog daje posebne milosti.
4 Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 25.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. kolovoza 2013.

Možda vam se svidi