ŽIVOTNA SVJEDOČANSTVA

Kako pronaći ljubav svojeg života?

Pronaći “pravog” partnera jest dar. Svatko tko je jednom istinski volio, zna u kolikoj se mjeri partnerova ljubav doživljava nezasluženom. No ipak, i premda ljubav ne možemo ni silom dobiti, ni kupiti, možemo nešto učiniti za nju. Ali upravo je tada važno da ovu ljudsku čežnju stavimo u svjetlo vjere i da je predamo Bogu. Nekoliko priča, uzetih iz života, zorno pokazuju, što se pod tim mislilo.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Nitko ne može reći koliko je divnih ljubavnih priča već ispričano u književnosti i u filmovima. Svatko zna svoja iskustva i ljubavne priče u krugu obitelji ili prijatelja. K tome postoji i druga strana, naime čežnja da se pronađe »pravi« ili »odgovarajuća« koja se pokatkad ispuni, a pokatkad i ne. Pronaći »pravog« partnera jest dar. Svatko tko je jednom istinski volio, zna u kolikoj se mjeri partnerova ljubav doživljava nezasluženom. No ipak, i premda ljubav ne možemo ni silom dobiti, ni kupiti, možemo nešto učiniti za nju. Ali upravo je tada važno da ovu ljudsku čežnju stavimo u svjetlo vjere i da je predamo Bogu. Nekoliko priča, uzetih iz života, zorno pokazuju, što se pod tim mislilo.

Nadahnuće odozgo: »Emilie!«

Jedan dragi, podosta stariji prijatelj iz Mađarske ispričao mi je priču iz svoga života:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

»Imao sam 28 godina, studirao i radio kao urednik o pitanjima crkvenog života. Na djevojke nisam ni mislio i držao sam ih podalje od sebe, jer sam razmišljao o tome da postanem svećenik ili da odem u samostan. Ali jednog dana, to je bilo u svibnju, imao sam jedno jedinstveno iskustvo: sjedio sam za doručkom i čitao novine. U njima sam vidio najavu predavanja Emilije S., predsjednice Zemaljske organizacije katoličkih žena. Onda sam začuo ‘nutarnji glas’: ‘Idi na ovo predavanje, ova će djevojka biti tvoja supruga.’ Ja sam jedva što znao o njoj, čak ni to kako je izgledala. Moje su se misli ispreplele: kako bih mogao naći slobodno vrijeme za predavanje? Požurio sam da stignem. Na začuđeno pitanje moje majke zašto mi se tako žuri, rekao sam samo: Imao sam jedan ‘poziv’, moram ranije u uredništvo. Uzrujan i nesiguran, kakav sam bio, zamolio sam jednog prijatelja da sa mnom pođe na predavanje, ali mu nisam rekao stvarni razlog. U dvorani za predavanja bile su gotovo samo žene i djevojke. Na podiju u sredini sjedio je biskup – njega sam poznavao – a lijevo i desno bile su meni većinom nepoznate žene. Upitao sam svoju susjedu i tako sam saznao koja je djevojka na podiju bila ‘moja’ Emilie. Svom sam prijatelju došapnuo: ‘Ona ondje posve lijevo, bit će moja žena!’ On me je samo nerazumljivo pogledao i promrmljao je da se smirim i da šaljivim primjedbama ne izazovem pozornost. U danima nakon toga raspitivao sam se o njoj, zapravo samo sam pitao jednu stvar: je li njezino srce slobodno? Da, tako su mi rekli, prema svemu što se zna, ona još nije vezana.«

Šutio je i ja ga upitah: »I?« Samo se nasmiješio i rekao: »Sve je ostalo bilo jednostavno: saznao sam za jednu priliku, upoznao sam je, vjenčali smo se i 51 godinu živjeli smo zajedno vrlo sretni.«

Možda je ovaj izvanredni poziv za brak – »ovako« se uglavnom događa samo s duhovnim zvanjima u životopisima svetaca! – uistinu »znak vremena«. P. Laurentius Hora OSB, veliki austrijski dušobrižnik za mlade u pedesetim godinama, uobičavao je u svojim predavanjima za mlade reći: »Blagoslovljen i slavljen budi sveti sakrament ženidbe!«

Jedna posve obična, izvanredna ljubav

Upravo ispričanu priču jednom sam objavio i na to sam dobio ovo pismo:

»Vaša me je priča duboko ganula, jer sam doživio gotovo istu ljubav. I ja sam na jednom predavanju vidio jednu djevojku koja je cijelim svojim bićem na mene ostavila dojam savršene dobrote i tako se u meni rodila želja: ona mora biti moja žena. Nestala je i tek nakon nekoliko godina sreli smo se na jednom seminaru za časnike, opet sam imao isto iskustvo, kao da me je grom udario: Ova je žena tvoja sudbina. Sprijateljili smo se, i opet se razdvojili, jer je premještena u daleku provinciju, a ja sam morao stupiti u vojnu dužnost. Razmijenili smo mnogo pisama, i kada sam se 1946. vratio kući iz zarobljeništva, pisali smo jedno drugom. Konačno smo se mogli vjenčati. Odgojili smo dvoje djece od kojih je jedno umrlo u 17-oj godini. Gotovo smo 50 godina živjeli bez svađe i bez jedne zle riječi upućene drugome, sve dok moja žena nije preminula prije nekoliko godina, do kraja povezana sa mnom u ljubavi.

Zašto Vam sve ovo pričam? Ne da pošaljem materijal za jedan novi članak, niti da pokažem da u dugim godinama jednoga dobrog braka međusobna ljubav ne izumire, tako da i danas osjećam kao da mi je izvađeno srce iz prsa kad je lijes spušten u zemlju, nego sam htio pokazati da i u navodno tako bezbožnoj Austriji ima još puno ljubavi.«

Svetost u braku

Jednu drugu zanimljivu priču ispričao je Ivan Pavao II.: »Nikada neću«, kaže Papa, »zaboraviti mladića koji je studirao na Politehnici u Krakovu i za kojega su svi znali da želi biti svet. Težnja za svetošću bila je njegov životni program. On je znao da je, da kažemo riječima svetog Stanislava Kostke, ‘bio stvoren za nešto veće’. Ujedno je bio uvjeren da nema poziv za svećenika niti da je pozvan na redovnički život. Znao je da je trebao ostati laik. Bio je oduševljen svojim poslom, studijem na tehničkom fakultetu. Tražio je životnu družicu, tražio ju je na koljenima u molitvi. Nikada neću zaboraviti razgovor u kojem mi je nakon jednog posve osobitog dana povučenosti rekao: ‘Mislim da bi ova djevojka trebala biti moja žena i da će mi je Bog dati.’ Upravo tako, kao da nije samo slijedio svoj vlastiti ukus, nego prvenstveno Božji glas. On je znao da sve dobro od njega dolazi, i napravio je dobar izbor.« Papa spominje još smrt ovoga čovjeka i dodaje: »Njegov proces za proglašenje blaženim već je počeo.«

Izmoljeni brak

U malom krugu dobrih prijatelja počelo se govoriti o načinu kako su se pronašli bračni parovi. Domaćica je ispričala ovu priču:

»Bila sam nesretna jer nisam znala što bih trebala postati. Ponekad sam pomišljala na samostan, ali uvijek, kada sam na to mislila, plakala sam. No nije bilo ni jednog muškarca za mene i tako sam rekla Bogu: ‘Gledaj, tako ne mogu dalje živjeti. Moraš mi pomoći!’« I započela je moliti devetnicu. »Što Vam trebam reći«, nastavila je žena i gledala je sa smiješkom ostale, »deveti dan devetnice upitao me moj sadašnji muž, hoću li biti njegova žena!«

Jedan brak iz Fatime

Još jednu priču kazuje nam sestra Lucija u svojim sjećanjima: jedan je mladić molio majku za dopuštenje da smije s malom Lucijom otići do mjesta ukazanja. »Kada smo stigli, kleknuo je i zamolio me da s njim izmolim jednu krunicu i da molim Presvetu Djevicu za milost za kojom je on čeznuo: da jedna određena djevojka pristane da s njim primi sakrament ženidbe.«78

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nažalost, Lucija inače ne spominje nikakve pojedinosti. Sigurno je samo da je molba uslišana, djevojka za kojom je čeznuo pristala je i oni su postali muž i žena.

Što je »pouka« ovih priča? One sve na svoj način svjedoče da Božja providnost, što je posve razumljivo, ne mimoilazi ovu našu najdublju zemaljsku čežnju. Kako čovjek moli za kruh svagdašnji, tako bi stoga svatko trebao, tko vjeruje da je pozvan na brak, svaki dan moliti da nađe svoga bračnog druga i moliti za bračnoga druga kojeg mu Bog u svojoj ljubavi želi dati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa Ljubav i partnerstvo. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. lipnja 2019.

Možda vam se svidi