Što je ljubav? Davani su posve različiti odgovori. Na temelju loših iskustava ponekad su i veliki ljudi kao, na primjer, Lav Tolstoj u svojoj Sonati o novčiću govorili loše o ljubavi. Drugi su opet zaboravili razliku između načina pojavljivanja grijeha i istinske ljubavi te su ljubav obezvrijedili uime krivih religioznih i filozofskih teorija kao, na primjer, Manijeva sekta koji je materiju smatrao principom zla pa je stoga i brak smatrao bezvrijednim. Odatle dolazi izraz “maniheizam”. Nasuprot takvim krivovjerjima možemo kao katolici samo reći da ljubav dolazi od Boga, te bi bez grijeha u sebi, kako uči Toma Akvinski, bila još više usrećujuća.1 

Što je ljubav doista? Ne postoji definicija, ali možemo reći što se sve podrazumijeva pod ljubavlju. Prema D. von Hildebrandu – kojega su njegovi prijatelji zvali doctor amoris, dakle naučitelj ljubavi – ljubav je prvenstveno odgovor na sve dobro i lijepo što drugog čini onim što on jest, odgovor na jedinstvenost voljene osobe, kako ga je Bog osmislio i stvorio. To odgovara i Dostojevskom: “Voljeti nekog čovjeka znači vidjeti ga onako kako ga je Bog zamislio.” Osoba koja voli govori osobi koju voli nutarnje riječi: “Dobro je da postojiš!”

Tako pokušava J. Pieper, jedan drugi katolički filozof, ovo stvarno stanje pretočiti u riječi. Opet malo drukčije formulira A. Schnitzler: “Voljeti znači biti za nekoga drugog na svijetu.”2 

Mogli bismo još reći: svi veliki filozofi, pjesnici i teolozi na koncu su istog uvjerenja. Dio ljubavi je i potreba za sjedinjenjem, isto kao i čežnja da se drugom čini dobro. Ljubav je darivanje voljenoj osobi, ona izvodi iz kruga vlastitih interesa i otvara srce drugome. Stoga nas čini ranjivim. Ljubav je izvor sreće.

Ljubav možemo opisati i na temelju njezinih osobina kako ih je apostol Pavao nabrojio:

“Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav; ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, na pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.” (1 Kor 13,4−8)

Pavao pritom zacijelo nije mislio na bračnu ljubav, ali sve što on kaže vrijedi i za nju. Istina, on pritom pred očima ima ljubav koja je već prošla školu evanđelja, možda samo ljude koji mole i koji žive povezani s Kristom.

Ljubav ne poznaje pokoravanje i gospodarenje

Ne treba samo žena slušati muža, oboje se trebaju “jedno drugomu pokoravati”! Kod ovog “pokoravanja” riječ je o normalnoj zakonitosti ljubavi koja čini da drugoga čujemo, da se otvorimo njemu i njegovim željama.

U svome pismu o dostojanstvu žene, u takozvanim “Katehezama srijedom” o teologiji tijela i ljubavi, papa Ivan Pavao II. uklanja dva stara nesporazuma koja su tijekom povijesti donijeli mnogo patnje, osobito ženama:

Jedan se odnosi na pripovijest o istočnom grijehu, gdje Bog proriče ženi: Tvoj će muž gospodariti nad tobom – to je posljedica tvoga grijeha. Ali, tako objašnjava Papa, Bog ne kaže, da on treba nad njom gospodariti kao gospodar nad svojom robinjom ili također kao otac nad maloljetnim djetetom! Biblijski tekst nije opravdanje za mušku drskost! On ne daje pravo “mačo muškarcu” – muškom gospodarenju nad ženama – nego ga predviđa kao jednu od tužnih posljedica grijeha.

Drugi se nesporazum tiče jednog odlomka kod Pavla, gdje se uistinu govori o “pokoravanju” žena. Ali ovo “pokoravanje”, kaže Papa i za to se može pozvati na Pavla, “nije jednostrano, nego uzajamno”. On nastavlja: svijest o ovoj uzajamnosti mora “otvarati sebi putove u srca i savjesti, u ponašanje i u običaje”!3  Za ovo gledište može se pozvati na Ambrozija: “Ti nisi njezin gospodar”, piše sveti biskup već u 4. stoljeću poslije Krista, “nego njezin muž; ona ti nije robinja, nego supruga.”4 

To će, doduše, biti moguće tek u novoj, kršćanskoj ljubavi, nakon što su supružnici naučili ljubiti jedno drugo kao Krist svoju Crkvu i obratno, kao što Crkva ljubi Krista! Netko bi mogao primijetiti da je Krist glava Crkve. Istina, ali je Krist rekao da on nije došao vladati, nego služiti. Iako Pavao nalaže muževima da ljube svoje žene kao Krist Crkvu, on istodobno podsjeća na način ove ljubavi: Krist je sam sebe predao za Crkvu! Izvoditi iz ove misli “gospodarenje” bez ljubavi znači Pavla posve pogrešno razumjeti (usp. Ef 5,21 sl)!

Muž i žena – kao Krist i Crkva! Jedva bismo se usudili napraviti takvu usporedbu da nije Pavao onaj koji je to napisao, i to kao što kršćani vjeruju, pod utjecajem Duha Svetoga. Kakva slika! Valjalo bi se zaustaviti pred njom razmatrajući u duhu, istodobno uvijek ponovno misliti na svoga bračnog druga i jasno sebi reći: Tako trebam ljubiti njega, svoga muža; tako trebam ljubiti nju, svoju ženu!

To nije ni više ni manje težak zahtjev za čovjeka od mnogih biblijskih zahtjeva kao Isusove riječi: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas” – zvijezda koja nam pokazuje smjer i u smjeru koje se mi grešnici krećemo poput nepokretnih osoba u kolicima, ali gurani i vođeni Duhom Svetim. Možemo ujedno reći da je to “pretežak zahtjev” za slabog čovjeka, ali Bog onda daje snagu i “hrabrost” za ovaj “pretežak zahtjev”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav i partnerstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Footnotes

  1. Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae, I, 98 2 ad 2.
  2. Schnitzler, Der einsame Weg, 4, 8.
  3. Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem, 24.
  4. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 25.