ODGAJATI VOLJU

‘Sve se može kad se hoće’ vrijedno je pravilo, ali pazimo da ne slomimo svoju djecu

Odgajati volju djeteta znači naučiti ga hrabrosti i strpljivosti, samosvladavanju i ustrajnosti. No ne znači li to također pomoći mu da upozna i svoje granice?

Christine Ponsard

“Kad se hoće, sve se može”, često se kaže kako bi se naglasila snaga volje. Ta je snaga stvarna i omogućuje čovjeku ići puno dalje nego što je mislio da može. Jedan je od najslavnijih primjera pilot Guillaumet koji se morao prisilno prizemljiti u Andama, a zatim je pješačio pet dana i četiri noći bez prestanka, u nemogućim klimatskim uvjetima. O tome sam kaže: “Ono što sam učinio nikad nijedna životinja ne bi mogla učiniti”. Sigurno poznajemo i druge primjere, možda manje spektakularne ali isto tako uvjerljive, koji pokazuju u kojoj je mjeri važno probuditi snagu volje u djeteta kako bismo mu pomogli da postane uspravan čovjek, sposoban uzeti svoj život u ruke, čovjek koji ne će dopustiti da ga događaji bacaju amo-tamo, koji se ne će obeshrabriti pred poteškoćama. Volja može mnogo.

Ali ona ne može sve. Nije uvijek dovoljno htjeti da bi se moglo. Jedan učitelj pripovijeda: “U učeničkim bilježnicama i školskim knjižicama rado sam upotrebljavao izraz ‘Može i bolje’… sve dok nisam shvatio da to može imati destruktivan učinak ako dođe u krivi čas.” Dobro je ohrabrivati dijete da dadne najbolje od sebe, ali poticati ga na nerealističan i nepromišljen način znači dovoditi ga u opasnost od obeshrabrenja, možda čak i “slomiti” ga, jer smo mu postavili za cilj nešto nedohvatljivo.

Možda nam se čini da je izvrsno uvijek htjeti uraditi bolje, izdržati pod svaku cijenu, doslovce se držati zacrtanog programa, vjerno izvršavati ono što mislimo da nam je dužnost. Katkad to jest izvrsno, ali nije uvijek, jer “ljubiti krepost zbog kreposti vodi do stoičke oholosti i jednako je opasno kao i nemar”¹. Pitanje je zašto želim dati sve od sebe: iz oholosti ili iz ljubavi? Da bih pregazio druge ili da bih im služio? Da bih umnažao svoje talente ili da bih pod svaku cijenu sakrio svoje slabosti?

Nema odgajanja volje bez odgajanja poniznosti. Radujmo se ako naše dijete marljivo radi, ako uspijeva nadvladati svoj bijes ili ljubomoru. Radujmo se još i više ako zna bez srdžbe prepoznati svoje neuspjehe, ako zna moliti za oproštenje Boga i braću, ako shvaća da su mu drugi ljudi potrebni. Dobro je ne pasti, još bolje je ustati nakon pada.

Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti (Mt 26,39). Isusova je volja činiti volju nebeskog Oca. Nije dovoljno imati čvrstu volju, treba znati i kamo usmjeriti svoju energiju. Koji je cilj našega kršćanskog života ako ne činiti volju Očevu? Tako se vraćamo na pitanje poniznosti: naučiti primati sebe i sve oko sebe, čak i svoj hod prema svetosti, iz Božjih ruku. Činiti ono što Bog od nas traži, i samo to, ne pokušavajući otežati svoje breme smišljajući “dužnosti” na koje nas tjera više oholost nego ljubav.

Ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim (Rim 7,19). Bog nikad ne traži nešto što nadilazi naše snage. Ako dopušta da upoznamo granice sposobnosti svoje volje, to je da bi nas podsjetio kako ne traži da činimo mnogo, nego da ljubimo mnogo. I da dopustimo da budemo ljubljeni.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.