Hrabrost ili jakost je “velika krjepost: krjepost onih koji su zaljubljeni; krjepost onih koji imaju uvjerenja, onih koji su spremni prihvaćati velike rizike poradi uzvišena ideala; krjepost viteza-lutalice koji iz ljubavi prema svojoj dragoj gospi poduzima bezbrojne pustolovine; krjepost, jednom riječju, onoga koji je, posve svjestan vrijednosti svojega života (jer svaki je život jedincat), ali rado spreman odreći ga se ako je to potrebno za postizanje višega cilja”.1

Ova bi nas zapažanja mogla navesti da pomislimo kako čovjek danas rijetko dobiva priliku prakticirati krjepost hrabrosti. Na ovaj ili onaj način čini se da se svako “uzvišenije dobro” zatomljuje trivijalnim “potrebama” koje si čovjek sâm stvara. Malo je prilika da se bude pustolovan zato što je već sve učinjeno, otkriveno, organizirano. S pravom se možemo pitati na koje načine, ako takvih načina ima, možemo zadovoljiti želju da učinimo nešto veliko, da ostvarimo uzvišen ideal? Kršćani se rijetko kada nađu u ekstremnoj situaciji da moraju dati život za svoju vjeru – mučeništvo je najuzvišenije djelo jakosti – no takav položaj nije čak ni vjerojatan, barem u zemljama u kojima vjeru prihvaća i prakticira većina ljudi. U normalnim okolnostima ima malo prilika za činjenje velikih stvari za Kristovu Crkvu. Ipak, za kršćane je karakteristično da male stvari koje svakodnevno čine postaju velike zbog ljubavi.

Tu je rješenje spomenutoga problema. Ne radi se o vršenju nadljudskih djela, otkrivanju još neistraženih predjela, spašavanju pedesetero djece od požara – ovakve su situacije više uzleti mašte. No ono što možemo i moramo činiti jest pretvarati jednostavne stvari iz svakodnevnoga života u niz napora, hrabrih djela koja stvarno mogu postati uzvišena i herojska – izraz ljubavi.

To implicira da svatko tko ima osrednji ili tričav pogled na život ne može prakticirati ili razvijati vrlinu ili krjepost hrabrosti. Korisno se podsjetiti da djeca moraju biti uvjerena da njihov život ima svrhu, da ma koliko beznačajnim i beskorisnim nečiji život izgledao, svaki pojedinac ima neotuđivo poslanje – slaviti Boga. Svatko od nas može i mora voljeti, odreći se sebičnosti, služiti drugima, nadilaziti osobne “maksimume” kako bismo mogli darivati više. Svatko tko je sebičan i nespreman izgrađivati se, usavršavati se, tko traži samo užitak, nije motiviran za razvijanje vrline jakosti zato što je ravnodušan prema dobru.

Zbog toga možemo reći da je hrabrost sjajna krjepost za tinejdžere zato što su oni, po naravi, osobe uzvišenih ideala – oni koji žele promijeniti svijet. Ako mladi ljudi ne uspiju pronaći valjane načine za kanaliziranje svoje neumornosti, ako im roditelji ne ponude ispravne ciljeve, istinska i prava načela, njihova skrivena energija može se usmjeriti na uništavanje upravo onih stvari koje su oni sami stvorili. Konkretnije rečeno, ako svoju djecu učimo da ulažu velik trud kako bi nadišli sebe, ali ih ne učimo što je ispravno, ona će možda vrlo uspješno ostvarivati pogrješne ciljeve.

Poteškoće u poučavanju jakosti

Nije neobično da roditelji inzistiraju da se njihova djeca bave određenim stvarima koje zahtijevaju ulaganje truda. Djeca se obično bave nekom vrstom športa i njihova se snaga malo-pomalo povećava. No postoje i druga važna područja koja često izmiču pažnji roditelja.

  • Moramo spomenuti važnost omogućavanja djeci ne samo da se bave stvarima koje zahtijevaju ulaganje truda, nego i učenje u ustrajnosti.
  • Djecu se mora poticati da se bave, na vlastitu inicijativu, aktivnostima koje će ih usavršavati i koje zahtijevaju stalan trud.
  • Moramo ih učiti stvarima koje su vrijedne truda i koje ona shvaćaju važnima.
  • Mora ih se učiti zauzimati stav, prihvaćati određena načela, biti osobe koje su sposobne postupati onako kako govore i kako misle, to jest biti dosljedna. Roditelji moraju biti svjesni da se i oni sami moraju izgrađivati kako bi bili primjer djeci, ali i za vlastito dobro.

Kao što smo rekli, ova vrlina ima osobite posljedice za tinejdžere. Kada mlada osoba počne donositi vlastite odluke, ona može postati nemarna; može početi odbacivati mišljenja i stavove svojih roditelja, a ne biti u stanju zamijeniti ta mišljenja i stavove nekim osobnim. Stoga će svatko tko ima snažnu volju moći utjecati na nju zato što je slaba. Ako ne bude razvijala navike koje su povezane s jakošću, čak i ako se želi izgrađivati i baviti aktivnostima kojima se ostvaruje neko konkretno i priznato dobro, ne će biti u stanju podnositi poteškoće koje se budu javljale. Unutarnja snaga mora se temeljiti na dotadašnjemu življenju osobe.

S druge strane, ako su tinejdžeri jaki u ovome pogledu, njihova im dob, osim mnogih drugih stvari, pruža mnoge prilike da budu velikodušni, pravedni itd. zato što ih nadahnjuje snažan idealizam. Kao što rekosmo, oni mogu osvojiti svijet ili, bolje reći, osvojiti svoj svijet, vlastiti individualni svijet.

Vrlina hrabrosti nalazi se u temelju razvoja svih ostalih krjeposti. U svijetu prepunu izvanobiteljskih utjecaja, od kojih su mnogi štetni za osobno izgrađivanje naše djece, jedini način da se osigura njihov opstanak kao ljudskih osoba koje zaslužuju da se tako nazivaju jest ulijevati im unutarnju snagu kako bi bila svjesna svojih sposobnosti i stvarne situacije koja ih okružuje i na taj način sposobna odupirati se onome što je pogrješno i poduzimati ono što je ispravno, a od svojih života napraviti nešto plemenito, vrijedno i izgrađeno.

Samoprocjena: Prakticiram li jakost?

  1. Obično nastojim otkriti što je u svakoj situaciji “ispravno” učiniti. (Ne bismo smjeli donositi odluke, još manje reagirati, a da prije toga nismo razmislili koje bi kriterije bilo ispravno primijeniti. Ne smijemo dopustiti sebi da nas ponesu trenutne emocije.)
  2. Nastojim svladati lijenost, rutinsko ponašanje i slijepo oponašanje drugih, samostalno razmišljajući o tome što je zaista “ispravno”. (Da bi se moglo prepoznavati ono što je “ispravno”, potrebno je ulagati trud, truditi se nadići niske sklonosti. Na primjer, za otkrivanje onoga što je “ispravno” potrebno je proučavanje.)
  3. Obično uspijevam usredotočiti se na ono što je “dobro” za druge, čak i ako to zahtijeva određeni trud ili ako moram nešto pretrpjeti zato što sam tako postupio. (Nekim ljudima “mir” je često najviša vrjednota. No oni “mir” shvaćaju samo kao odsutnost truda. Zadovoljni su dok god nema sukoba i svađe. “Dobro” zahtijeva trud pa stoga mora biti i trpljenja. To nije uvijek kompatibilno s “odsutnošću truda”.)
  4. Nastojim obavljati svakodnevne poslove brižljivo i s ljubavlju. (Iako jakost možemo shvatiti kao vrlinu viteza koji je, iz ljubavi prema svojoj dragoj, spreman izložiti se svakoj opasnosti, jakost se obično pokazuje našim trudom da male svakodnevne poslove obavljamo što bolje.)
  5. Odolijevam kušnjama koje mi nameće potrošačko društvo. (To podrazumijeva svladavanje hirova, ne biti pod utjecajem onoga što drugi čine, ne čitati ili kupovati sve što možemo ili ne gledati na televiziji sve što možemo.)
  6. Podnosim fizičku nelagodnost bez gunđanja. (Udobnost i odsutnost patnje shvaćaju se kao dvije važne vrjednote suvremenoga življenja. Međutim, jakost podrazumijeva korištenje snage svoje volje kako bi se izbjegao ovakav pristup.)
  7. Donosim odluke, uz stvarnu inicijativu, da činim korisne stvari za svoju djecu i druge ljude. (Životna nam radost omogućuje da iziđemo iz kolotečine i pomažemo drugima da smišljaju, organiziraju i čine zanimljive stvari.)
  8. Nastojim se ne navikavati na zlo samo zato što se čini da ga ionako ima svugdje oko nas. (Tako je lako naviknuti se na zlo i ne stremiti k onome što je dobro. Naši ciljevi moraju biti uzvišeni.)
  9. Nastojim ne žaliti se stalno na ono loše koje viđam svuda oko sebe. Dapače, nastojim učiniti nešto pozitivno kako bih odolio negativnim utjecajima. (Zanimljiva bi bila vježba, na primjer, pokušati se sjetiti svih prošlotjednih situacija u kojima smo se žalili. Što više prigovora, to manje jakosti.)
  10. Nadilazim strah, ravnodušnost ili potrebu za sigurnošću kako bih se bavio zaista korisnim aktivnostima. (Jakost podrazumijeva izlaganje rizicima, velikodušnost, razmišljanje o vrjednotama, životni polet. Ona je nespojiva s mediokritetskim ponašanjem koje je rezultat pretjerane potrebe za sigurnošću.)

Poučavati druge vrlini jakosti

  1. Argumentirano razgovaram s djecom kako bih im pomogao otkriti što “dobro” podrazumijeva u svakoj posebnoj okolnosti. (Ako mlada osoba ima snažnu volju, ali ne zna što je dobro, na kraju može uspješno raditi nešto što je loše.)
  2. Nastojim pronaći situacije koje će djecu moći oduševiti za nešto što je zaista vrijedno truda. (Za izgrađivanje jakosti potrebna je inicijativa odgojitelja; oni moraju biti sposobni stvarati ili organizirati takve situacije. Te situacije često će biti povezane s akcijama pružanja pomoći potrebitima.)
  3. Nastojim poticati djecu da rješavaju vlastite probleme. (Obično smo skloni željeti zaštititi svoje dijete od boli. Zato odgojitelji često imaju pretjerano zaštitnički stav prema djeci i ne dopuštaju im preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.)
  4. Potičem malenu djecu da svladavaju razne vrste poteškoća. (Primjerice, da ne prestanu trčati ako vide da ne će pobijediti u utrci; da se popnu na brdo iako im je vruće i premda su umorna; da ne traže vodu čim započne putovanje automobilom.)
  5. Nastojim poticati djecu da se postupno suoče s onim čega se boje. (Na primjer: sa strahom od mraka, strahom od samoće, strahom od školskoga nasilnika.)
  6. Redovito organiziram ili potičem aktivnosti koje od djece zahtijevaju fizički napor. (Na primjer: šetnje po brdima, organizirane igre, pomaganje u poslovima oko kuće.)
  7. Provjeravam pridržavaju li se djeca kućnih/školskih pravila kako bih im pomogao da razviju snagu volje. (Ako djeca ponavljaju djela koja su povezana s jednostavnim pravilima, ona će ih ubrzo svladati bez ikakvih poteškoća. A na taj način moći će se koncentrirati na zahtjevnije ciljeve.)
  8. Tražim načine na koje će djeca preuzimati inicijativu, oduševiti se za neki projekt i izvršavati ono što je potrebno sve dok ne postignu svoj cilj. (Ne može se očekivati od odgojitelja da svakoga dana čine nešto takvo. Ali ako hoćemo da naši mladi razviju jakost, morat ćemo povremeno organizirati ovakve stvari.)
  9. Pomažem djeci da nauče imati vlastita mišljenja o životu i biti sposobna braniti ta mišljenja kada su sa svojim prijateljima, unatoč onome što bi “ljudi” mogli reći ili misliti. (Tu se ne radi samo o tome da se moraju imati osobne norme, nego i o utjecanju na druge.)
  10. Pomažem djeci da nauče hrabro izgovarati “da” i “ne”. (Pritisak vršnjaka strahovito je velik pa zato moramo pomagati djeci da od najranije dobi razvijaju ovu sposobnost.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

———————–

  1. A. Galera, Sinceridad y fortaleza (Madrid 1974).