“Tko sam ja?” Vjerojatno nastojiš ušutkati to pitanje, ali ga ne uspijevaš ugušiti. Javlja ti se u duši barem u najtežim i najodlučnijim trenucima. Ne možeš ići naprijed uvijek na slijepo, živeći od danas do sutra, ostajući na površini stvarnosti i događaja.

Pogled odmah ide na vrijeme u kojemu živiš. Žalosno ili uzvišeno, već prema stajalištu kakvo zauzmeš.

U prošlost: obitelj u kojoj si rođen, društvo, doživljena iskustva, osobe koje si susreo i one koje su, djelomično, doprinijele oblikovanju tvoje današnje duhovne fizionomije. Beznačajne. Dosadne. Svete.

U sadašnjost: lutanja i sigurnosti, nadarenosti i ograničenja, činjenice, stanja koja ti se svakodnevno nameću i gotovo te prisiljavaju na izbor.

U budućnost: želje, snovi, iščekivanja, naumi koje razrađuješ, a koji ti se među rukama mrve ili te razočaravaju, ljute.

Na kraju svih tih bjesova – i drugih još – lako ti iskrsne pitanje: “Ali, na kraju krajeva, tko sam ja?”

Tražeći, sigurno si našao neke djeliće svoga identiteta. Komadiće jednoga ja. To što nedostaje je zajednički okvir, spoj različitih komadića. Moraš još tražiti, ali, ovoga puta, s onu stranu sebe, u Drugome koji te oduvijek pozna i ljubi. “Gospodine, proničeš me svega i poznaješ” (Ps 138). Tvoj život je želja za Gospodinom Isusom koju je u tebi probudio Duh Sveti. Definicija tvoga postojanja je izvan tebe: Krist ti ga je darovao. Pozvan si primiti ga, prije nego dohvatiti ga.

Za kršćansku vjeru identitet nije prije svega problem samospoznaje ili vlastite inicijative, nego odgovora Gospodinu Isusu. On u ruci drži ključeve povijesti (usp. Otk 5,1–5), dakle i “tvoje” povijesti. U Njegovu naumu nalazi se tvoj najistinitiji identitet. U Njegovu otajstvenom i iznenađujućem naumu, ne u tvome, ugašenom i razočaravajućem. “Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi” (sv. Augustin). Ti si odgovor: ne ishod koji dohvaćaš. Sam od sebe ne znaš ni pravo pitanje postaviti. Ustvari, “samo u misteriju utjelovljene Riječi rasvjetljuje se misterij čovjeka… Krist otkriva potpuno čovjeka njemu samome” (II. vatikanski koncil, Gaudium et spes, 22).

U traženju i uobličivanju svoga duhovnog lika moraš obratiti pozornost na neke stvari.

Prvo: posjedovati uravnoteženu sliku sebe samoga. Ponetko je sklon malodušnosti, pretjerujući u vlastitoj krhkosti i ne prepoznajući vlastite vrline. Ponetko, obratno, ima o sebi karikiranu, napuhanu sliku, kojom se hvališe. Neki izbjegavaju odgovornost u ime lažne poniznosti (“Nisam dostojan.”), drugi misle da su središte cijeloga svijeta. Treba ti rijetka ravnoteža, zdrav realizam, pravo cijenjenje nadarenosti i vedro prihvaćanje ograničenosti. Blago tebi ako uspiješ, s naporom i Božjom pomoći, dohvatiti malo duhovitosti na svoj račun u samovrednovanju, smijući se svojim pogreškama, svojim nespretnim odlukama i svojim nezgrapnostima, čak i svojim nedostacima. Tako zadržavaš i povećavaš nadu. Kad proizlazi iz zalaganja svih tvojih sposobnosti i rađa se iz božanskog milosrđa koje primaš, duhovitost je vrhunac u kršćanskom i ljudskom savršenstvu.

Druga pozornost: brinuti se za jedinstveni identitet. Mladež često očituje da ima više nego jednu, određenu i sintetičku izvornost: tolika lica, tolike uloge, tolike različite maske i, katkada, oprečne, već prema tome kolike su uloge pozvani igrati i stanja iskusiti. Ti također: može biti da si u kući jedno, u školi drugo, u župi drugo, na praznicima još nešto drugo itd. Ako je tako, onda tvoj identitet postaje neka vrsta vješalice na koju vješaš odijela da ih ponekad odjeneš, već prema prigodama. “Jedan, sto tisuća” i stoga “nitko”.

Treća pozornost: njegovati snove. Sigurno – reći ćeš mi – nužno je biti realist i ostati s nogama na zemlji. Prečesto mladi idu naprijed poneseni lepršavom maštom da se zatim, naravno, razbiju pri prvom sudaru sa stvarnošću (“Nisam mislio da je život tako gorak.”). Ipak, nužna je odvažnost snivanja, i to snivanja velikih snova: o vjeri, o ljubavi, obitelji, o profesionalnom pozivu itd. Kakvoća neke osobe mjeri se i metrom njezinih nada. Stoga izbjegavaj nemarnost, mlitavost, malu priobalnu plovidbu onoga koji se zadovoljava običnim: šport, šansone, videoigre, TV i amen.

Postoji li, u tvome srcu, zanimanje koje ne može “istrošiti” prolazni trenutak, ali koje zaslužuje požrtvovnost čitavoga tvog života? Neko zanimanje, neki ideal? Reci mi što – ili koga – želiš, i otkrit ću ti tko si.

Što god već jesmo, vrijedi proslijediti pitanja. Uspijevaš li smiriti svoju konačnu težnju u stvarima ili u ljudskim osobama? Ili ti ostavljaju dušu s nezasićenim sposobnostima? Isto ti se sigurno događa i kada su u pitanju vrlo uspješne i prijateljske osobe koje, na kraju, ne zadovoljavaju. Stižemo na temelj: zar se ne osjećaš stvoren za Beskonačnoga? Tvoj um. Tvoja sloboda. Tvoja želja za odnosima. I onda ako si nastojao potrošiti život u ispraznim i beznačajnim pothvatima, i ako si se trudio isprobati nastrane i nepostojane pustolovine, ili ako si ponavljao monotono ista djela bez cilja i sabrao sve svoje snage da se pokažeš sretan u takvu nepotpunom i nad samog sebe nagnutom životu, zar ti ne bi neizbježivo iskrsla sumnja, barem sumnja – da si stvoren za nešto više, da se varaš dok, sa svojevrsnom nepristupačnom asketskom disciplinom, govoriš o sreći dohvaćenoj ili dohvatljivoj unutar ljudskog i zemaljskog vidokruga?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alessandra Maggiolinija “Temelji kršćanskog života za mlade”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.