Svijet se mijenja velikom brzinom. Tehnološki napredak, raznovrsna otkrića, napose evolucija ćudoređa, doveli su do velikih razlika između onoga što smo mi poznavali u našoj mladosti i onoga što proživljavaju naša djeca. Razlika između djetinjstva naših roditelja i našeg djetinjstva bila je mnogo manja od razlike između našeg i djetinjstva naše djece ili unuka. To objašnjava zbunjenost i dezorijentiranost mnogih roditelja koji se zabrinuto pitaju nisu li staromodni.

Ako se svijet mijenja, to ne znači da se mijenja i čovjekova bit. U ljudskoj naravi nema mnogo razlike između čovjeka kakav je danas i kakav je bio prije trideset godina ili čak trideset stoljeća! Način života možda se mijenja, ali ljudske težnje ostaju iste, pa se na neki tajnovit način možemo uživjeti u pretpovijesni crtež u špilji, u Sofoklov stih, molitvu svetog Augustina ili Mozartovu sonatu, iako su bili stvoreni stotinama ili tisućama godina prije nas! Znajmo razlikovati ono što je prolazno od onoga što iz civilizacije u civilizaciju ostaje, te tako otkriva duboku čovjekovu narav.

Odgajati dijete znači pomagati mu da »postane što jest«: dokraja čovjek. Drugim riječima, to znači u njemu probuditi vrijednosti koje su duboko urezane u nj i koje ga jedine mogu potpuno razviti i učiniti sretnim. Te su vrijednosti iste danas kao i nekada. Na primjer: iako homoseksualne osobe, duboko ranjena identiteta, zbog svoje nevolje srljaju u divlji prozelitizam, iako svaka osoba, bez obzira na životni izbor, zavrjeđuje pažnju i poštovanje, to ne mijenja stvarnost, a stvarnost je da je muškarac stvoren da se sjedini sa ženom, i obrnuto. Ako netko hoda na glavi, sigurno ima dojam da se stvarnost promijenila, ali to je tek opasna iluzija.

Ne dajmo se dakle zbuniti argumentom: “Nisi u toku događaja!” Nemojmo pokušavati slijediti evoluciju ćudoređa da bismo bili moderni, jer će se moda uskoro promijeniti! Što se brže okreću stranice povijesti, to ljudi imaju veću potrebu da se ukorijene u ono što ne prolazi. Možemo biti sigurni da oni koji nam prijezirno predbacuju da “nismo u toku” zapravo žeđaju za stabilnim smjerokazima na koje se mogu trajno osloniti.

Iako, dakle, ljudske vrijednosti ostaju iste iz naraštaja u naraštaj, način prenošenja tih vrijednosti mora se razvijati u odnosu na potrebe koje vrijede u svakom pojedinom razdoblju. Ne odgajamo bestjelesna bića, nego djecu i mlade koji žive u sasvim određenom zemljopisnom i povijesnom kontekstu. Vezano uz gore naveden primjer: ne možemo djeci govoriti o homoseksualnosti na isti način kao što su to činili (ili, bolje rečeno, nisu činili) naši roditelji. Kontekst više uopće nije isti i moramo biti “u toku događaja” da ne bismo prečuli pitanja svoje djece, da bismo bili svjesni njihovih poteškoća, ali i da bismo iskoristili bogatstva koja su vlastita današnjem svijetu.

Našim su mladima potrebni roditelji koji su doista nazočni u svijetu kakav jest, a ne staromodni roditelji koji sjetno sanjaju o prošlim vremenima ili izbjegavaju sadašnje poteškoće skrivajući se iza nekakve lažne duhovnosti odvojene od materijalne stvarnosti. Znajmo ljubiti svoje doba, ali ne i njegove pogrješke, jer nam se kroz to doba Bog daje. Bog nas poziva da kao misionari gradimo Kraljevstvo u svijetu kakav je danas: živimo dakle u svojem vremenu, ali nemojmo se u njemu izgubiti, kako bismo bili sposobni odgovoriti na poziv koji nam Bog upućuje sada i ovdje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.