Udala sam se u 27. godini. Prije toga sam se tijekom desetak godina družila sa zanimljivim poznanicima. Među njima našli su se razni tipovi muškaraca – savršen otac obitelji, egzotični pustolov, osjećajni umjetnik i privlačni promotor sama sebe. I kod svakoga sam od njih barem na trenutak pomislila: Evo, ovaj bi mogao biti onaj pravi – Gospodin Savršeni! No kod svih se njih prije ili kasnije ispostavilo i ono: “Ne, on nije taj”, iako najčešće ni sama nisam znala zašto.

Foto: www.pexels.com

Foto: www.pexels.com

Sada već niz godina radim s ljudima koji traže životnoga partnera. Kako mogu znati tko je onaj Pravi? To je jedno od klasičnih pitanja koje svi postavljaju. Pritom neki misle na partnera s kojim su trenutno u vezi. Drugi se to pitaju dok sanjare o budućemu mužu. A mnogi si, razmišljajući o ranijim propalim ljubavima, postavljaju pitanje: “Zašto je naša veza pukla, a započela je tako obećavajuće? I je li bilo dobro što sam ga napustila?”

Na jednomu od naših zimskih susreta samaca započet je zanimljiv razgovor. Opet se radilo o omiljenu pitanju: kako to da još nismo pronašli Gospodina Savršenoga ili Gospođicu Savršenu? Tada nam je Lukas, visoki mladić gromka glasa, ispričao sljedeće:

“Kada imam za Boga neko goruće pitanje, jednostavno ga uputim gore u visine”, te nam svojim velikim rukama zorno dočara pokret bacanja uvis, zamahnuvši preko glave. “I onda?” radoznalo će ostali. “Pa najčešće mi se opet vrati i tresne dolje ravno na mene.” Zaori se gromki smijeh. “Ne smijte se,” umirivao ih je Lukas, “jer kada mi se moje zadnje bačeno pitanje – ‘Zašto još nisam pronašao ženu svojega života?’ – tako vratilo i tresnulo mi ravno na glavu, odjednom sam shvatio da zapravo trebam upitati sama sebe: ‘Pa jesam li ikada rekao – da?’”

Jednostavno izreći – da? To se doista lako može previdjeti.

Svi znamo onu poslovicu: svaki lonac ima svoj poklopac. Možda tako i jest u trgovini loncima, ali ne i u mojoj kuhinji. Tu imam jedan jedini golemi poklopac kojim pokrivam sve lonce, od najmanjega do najvećega. Priznajem, to baš i nije praktično. No svejedno se kuha. Da odmah razjasnim: ne vjerujem u onu romantičnu ideju da je samo jedan Pravi, da za mene postoji samo jedan Pravi! Pa bilo bi jako neobično da upravo taj jedini pravi živi negdje u mojoj okolini i da bi baš njega sudbina nanijela na moj put i to – u pravomu stoljeću! Kada bi to bilo točno, udovice i udovci ne bi imali drugu priliku.

Mit o “jednoj jedinoj Pravoj” osobi može se povezati s filozofom Platonom. U svojemu djelu Simpozij ili O ljubavi on dopušta starogrčkomu piscu Aristofanu da nam razjasni nastanak spolova: “Jednom su na Zemlji živjeli okrugli, kuglasti ljudi; svi su imali po četiri ruke i noge te jednu glavu s dva lica, smještena na suprotnim stranama. Bili su snažni, brzi i hrabri, toliko čak da su postali opasni za bogove. Stoga otac svih bogova, Zeus, za kaznu svakoga od njih rascijepi na dvije polovice. I sve otada svaka se od polovica čežnjivo nastoji iznova sjediniti s onom drugom. Ta se čežnja naziva – ljubav. I kada takva jedna, ljubavlju opijena polovica… najzad susretne svoju istinsku drugu polovicu… obje preplavljuju predivno prijateljstvo, povjerenje i ljubav te otada, ukratko, ne žele više ni trenutka provesti jedna bez druge.”[1]

Prijateljstvo, povjerenje i ljubav… ne željeti više ni na tren biti bez svoje druge polovice. To je tako lijepo da smo htjeli povjerovati teoriji o svojoj jednoj i jedinoj pravoj polovici. Samo, to nam uopće nije potrebno – jer sve to možemo pronaći i u onome kojega smo imenovali svojom drugom polovicom.

Ne mora se onoga Pravoga ili Pravu pronaći, drage čitateljice i čitatelji! Moramo se odlučiti za nekoga koji će onda po tome i postati onaj Pravi. Dakle, pravo pitanje nije: koji je Pravi za mene – Robert ili Roland?, nego: želim li ja radije živjeti s jednim ili s drugim? No pri donošenju ove odluke morat ću primijeniti “prave” kriterije.

Jednom sam na svojemu prijašnjem radnom mjestu morala na put u Indiju. U zapadnjački obilježenoj metropoli kasno navečer otišli smo u klub gdje smo upoznali mlade Indijke i Indijce. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Djevojka, s mobitelom i e-mail adresom, govori mi da se za koji tjedan udaje za nepoznata muškarca kojega su joj našli roditelji i rodbina. I sva je blistala od sreće! Odmah sam porazgovarala s još nekoliko mladih bračnih parova i ispostavilo se da dogovoreni brakovi posve dobro funkcioniraju! Jedan mladi Indijac, koji se također oženio neznankom, iskreno mi je rekao: “Potrajalo je oko godinu dana dok je nisam zavolio.”

Ova me rečenica i danas fascinira. Njegov je put do ljubavi bio tegoban, ali istodobno i smireno čekanje. Odgojen u tradicionalnomu duhu svoje kulture, prenošene s naraštaja na naraštaj, mladi je čovjek u sebi nosio sigurnost da će se ljubav dogoditi. A onda se stvarno i dogodila. To nije recept za naše shvaćanje ljubavi i braka, ali je svakako vrijedan korektiv: ljubiti označava radnju.

Možda su nas Indijci i prestigli u tome što brak ne shvaćaju kao mirnu luku, raj na zemlji ili osjećaj da si dospio na pravo mjesto. Oni brak radije doživljavaju kao razuman oblik života: u dvoje se lakše svladavaju sve egzistencijalne poteškoće. Za njih je brak način života u kojemu je dvoje ljudi, uključujući njihove mane i vrline, odgovorno jedno za drugo i na taj način lakše žive svoj život.

Prije nekoliko je naraštaja i kod nas bilo slično kada su se naše bake i djedovi osvrtali za prikladnim kandidatima. Danas takvo što možemo teško i zamisliti jer roditelji mogu biti sretni ako prime poruku: “Ljudi, Paul i ja smo skupa!” Paul? I što točno znači “skupa”? Moja je baka bila školovana prodavačica. Njezine su je tetke predstavile mojemu djedu koji je tada imao trgovinu. Savršeno, zar ne? Doduše, odgovaraju li to dvoje jedno drugome, nitko se nije ozbiljno zapitao. Do danas smo nešto i naučili, ali smo puno toga i zaboravili. Grozničavo traganje za onim jedinim Pravim, za svojom drugom polovicom, dovelo je do pravoga romantičarskog nesporazuma u vezi s brakom. Mogli bismo ga nazvati unaprijed isprogramiranom frustracijom. U tomu nesporazumu onaj bi drugi trebao biti moj raj na zemlji. A ako u tome ne uspije, kad-tad će postati prošlost.

Dakle, ako je Pravi onaj za kojega smo se odlučili, na što bi trebalo pripaziti pri donošenju takve odluke? U nastavku ću sažeti najvažnije kriterije i pomagala za odlučivanje. Neke od njih poznavale su već i tete moje bake, kao i rodbina lijepe Indijke, no neke zasigurno nisu.

Postoje li temeljne pretpostavke?

Prvo se za svaku ozbiljnu vezu moraju razjasniti temeljne pretpostavke koje se još ne odnose na ono “uzajamno si odgovarati”. Prvo moram biti sigurna da sam ja sama došla do točke u kojoj se mogu vezati uz drugu osobu. A onda moram biti sigurna da je i onaj na kojega sam bacila oko dovoljno zreo za pravu vezu.

Je li on muškarac ili još mladić? Mladić se zabavlja. Muškarac preuzima odgovornost. Muškarac mora biti u stanju pružiti ženi sigurnost: Ja ću to riješiti – za tebe. Sjećam se jedne svoje prijateljice, lijepe i uspješne Natalie, koja se udala za mladoga političara Federica. U Rimu smo imali nekih poteškoća i obratili smo joj se za pomoć. “Just ask Federico! Samo nazovi Federica!” Kratko. Odlučno. Jasno. To me zadivilo. Djevojke, zar nije predivno tako nešto moći reći? Nije li upravo to ono što čeznutljivo priželjkujemo? Muškarca koji nam svojom snagom, odlučnošću, postojanošću pruža osjećaj sigurnosti! On će to već nekako riješiti, ne moram time razbijati glavu… Jasno, danas smo mi žene samostalne i emancipirane. Zarađujemo svoj novac i znamo točno što želimo. Ipak, i u nama tinja neki prainstinkt zbog kojega tragamo za osjećajem sigurnosti i zaštićenosti. I, tek da znate, u vrijeme dok nas zaokuplja iščekivanje poroda i briga o djeci ta nam sigurnost iznova postaje esencijalno važnom koliko god mi samostalne i uspješne bile!

Mladić još uvijek traga za samim sobom. A muškarac, on je autentičan, očvrsnuo. Zna koje su mu zadaće i dovoljno je ovladao sobom da može donositi odluke, prije svega one o preuzimanju daljnjih odgovornosti. U sebi je smiren i u toj se smirenosti dalje oblikuje.

Je li ona djevojka ili žena? Dokle god je mlada žena još djevojka, ona želi ostavljati dobar dojam. Raduje se zavidnim pogledima i želi se osjećati nadmoćnom. Ženi, naprotiv, više nije potreban ovakav trijumf nadmoći. Ona je pronašla vlastiti smisao u bitku. Iz bitka proizlazi postojanje, a kroz postojanje se stvara dom. U nama ženama postoji beskonačna čežnja za ljubavlju. Često smo ovisne o osloncima. I smijemo biti takve! Preobrazbu od djevojke u ženu ne obilježavaju njezine novostečene snaga i samostalnost, već odbacivanje potrebe da pod svaku cijenu izaziva udivljenje.

Jesam li ja, je li on spreman za vezu i brak? Spremni smo za vezu onda kada zavolimo sami sebe i kada sami sebi prestanemo biti najvažnija osoba na svijetu.[2]

Ima li on dobar karakter? Da bismo mogli sretno ostarjeti s drugom osobom, važno je da je ta osoba dobra karaktera. Naravno, to se ne može utvrditi na prvi pogled ni na brzinu, no usmjerimo li pogled kamo treba, i u kratku se vremenu može otkriti puno toga:

Stoji li na svojim nogama? Preuzima li odgovornost ili je mekušast i komotan? Ili se možda još uvijek hrani preko pupčane vrpce?

Je li sredio vlastiti život? Uz ovo ide i pitanje: kako se mladi muškarac odnosi prema svojemu ocu? Postoje li među njima ljubav i povezanost? Ili u kakvu je odnosu ona sa svojom majkom – vlada li među njima konkurencija? Jednostavno ga zamolite da vam ispriča ponešto o svojemu ocu.

Kako se on ophodi prema drugim ljudima? Ima li otvoren pogled i zrači li prijateljstvom? Kako reagira kada ga netko zaustavi nasred ulice i upita za neku informaciju ili od njega zatraži novac? Kako on govori o drugima?

Kako se ponaša u sukobima, krizama ili poslovnim problemima? Hoće li potisnuti ono što mu teško pada, povući se u sebe ili se na sve oglušiti? Ili upravo tada želi razgovarati, objasniti i raščistiti? Ima li snagu uhvatiti se u koštac sa sukobima?

Voli li svoj posao? Onaj tko ima osobnost može od bilo čega nešto napraviti; takav će čovjek svemu dati svoj pečat i, ako treba, taj će i bilje u pustinji nagnati da procvjeta. Osoba dobra karaktera može u svemu pronaći nešto pozitivno. I sve svoje poslove obavlja dobro. Ne bilo kako, već izvrsno, čak i ako noću prazni kante za smeće. I za ženu vrijedi isto. Mogu se dodati i specifična pitanja: je li radosna u svojemu nastupu, odijevanju, je li zadovoljna svojim životnim prostorom? Može li i ona svoju okolinu nagnati da procvjeta?

Kako on reagira na djecu? Voli li ih, može li se prilagoditi njihovim nestašlucima? Je li pri tom dobrohotan i očinski ili su mu djeca samo teret? I, najvažnije od svega: želi li i on imati djecu ili bi mu takvo “žrtvovanje” ipak bilo preveliko? Oprez: to je alarm prvoga stupnja!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati ovdje.


[1]  Više o tome u poglavlju “Biti spreman za vezu i brak”, str. 139.

[2]  Platon, Simpozij ili O ljubavi, 189−193.