DON BOSCOV ODGOJ

Djeca su kao vrapci, u krletci uginu – odvedite ih u prirodu…

Don Bosco je osjećao prirodu na iznenađujuće suvremen način: za njega je ona bila iznimno i veličanstveno nadahnuće iz kojega je crpio duhovnu snagu, prvotni izvor ljudske ravnoteže, bila je dakle životno sredstvo odgoja.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Prva skica scenarija za film o don Boscu nosila je naslov “Božji seljak”. Svetac se na to ne bi naljutio: njegovi osjećaji i iskustva s prirodom bili su upravo osjećaji i iskustva jednog seljaka, jaki i stvarni. Uostalom, sam Isus je često govorio o sijačima, vinogradima, žetvi, smokvama koje ne donose rod, dobrim pastirima i cvijeću u polju.

Don Bosco je osjećao prirodu na iznenađujuće suvremen način: za njega je ona bila iznimno i veličanstveno nadahnuće iz kojega je crpio duhovnu snagu, prvotni izvor ljudske ravnoteže, bila je dakle životno sredstvo odgoja.

Naša civilizacija izlaže se riziku da se odrekne užitka kojim osjetila doživljavaju krajolik, zemljinu boju, miris čistog zraka, šum gorskih voda, napor pješačenja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Don Bosco je nastojao kod svojih dječaka probuditi osjećaj za lijepo, prirodno, skladno, a to je činio poetskim oblicima u prirodi. Pričao im je kako se znao, nakon napornog dana, umoran, u kasnu noć uspinjati stubištem do svoje sobe: “Na balkonu bih se zaustavio i motrio beskrajno nebo, tražio bih Velikog medvjeda, zagledavao se u mjesec, planete, zvijezde; zamišljao bi i meditirao ljepotu i veličinu tog mnoštva zvijezda, njihova beskrajna prostranstva, udaljenosti i, prepuštajući se tim mislima, uspinjao sam se prema svemirskim maglicama i još dalje… izgubio bih se tamo gore. Svemir mi se činio božanski veličanstveno djelo…” (Biografske uspomene, IV, 202)

Nije se zadovoljavao pričanjem; htio je da njegovi dječaci “sačuvaju” dodir s prirodom. Izmislio je “seoski turizam”, “trekking”, škole na otvorenom. Tu su bile i glasovite “šetnje”, mladenački turizam i izleti u najrazličitijim oblicima, nepredvidljivo, spontano i s puno optimizma. Po monferratskim brdima i šumovitim brežuljcima kretala se povorka mladića sa svojim odgojiteljima, poput lutalica, turista istraživača, putujuće kazališne družine ili pobožnih hodočasnika.

Školski praznici su izvrsna prilika da se s djecom pođe u prirodu, tamo je toliko stvari koje treba učiniti i naučiti.

Buđenje osjetilnog života. To je ključ inteligencije kojim mnogi roditelji  zaborave opskrbiti svoju djecu. Jedan od najdražih i najzabavnijih načina poticanja radoznalosti jesu “duge istraživačke šetnje”. Roditelji trebaju polagano hodati s djecom, objasniti im da su najzanimljivije stvari često male i pogledu skrivene. Uranjanje u prirodu širom otvara vrata duše oblici, boje, građa, zvukovi, mirisi, okusi.

Od prirodne sredine lako se prelazi na društvenu: roditelji mogu poučiti djecu da slušaju, gledaju, da postanu osjetljivi na neverbalne poruke.

Razotkrivati čudesni svijet aktivnosti. Današnja djeca su izvrsni promatrači; nema sumnje da ona primaju mnoge vizualne poticaje, pa ipak, pasivna su i brzo im postane dosadno. Priroda budi sposobnost divljenja, ali divljenja koje postaje sve veće što se čovjek više uči “surađivati”. Riječ je o veoma privlačnom divljenju jer uključuje avanture i otkrića.

Naučiti biti strpljiv i ponizan. Da bi se priroda otkrila, treba “izaći”: nismo mi središte svijeta. Priroda se otkriva u šutnji, treba učiti osluškivati, biti mali, čekati, kojiput se sakriti da ne smetamo, da ne plašimo druge. Sve je to teško za dijete koje potječe iz svijeta buke, gdje se moraš gurati da bi dobio bolje mjesto, moraš vikati, trčati, boriti se. Priroda je velika škola poniznosti.

Još jedna teška lekcija čeka one koji dolaze iz grada: uključiti se u ritam prirode. Priroda nije film: život se ne može ubrzati; upravo obrnuto: svemu treba određeno vrijeme da bi niknulo, procvalo, donijelo plodove kad za to dođe vrijeme, raslo godinama, stoljećima. Priroda je sva u čekanju i strpljivosti.

Djeca i mladi mogu naučiti ljubav prema životu samo ako uče suživjeti se s prirodom, prolaziti od ekologije do savjesti, od stvorenja do Stvoritelja. U doba dječjeg “života u stanovima”, ovaj vid salezijanske pedagogije pokazuje se izvanredno životnim. Veliki i nezaboravni salezijanac din Luigi Cocco, izrazio je to jednostavno: “Djeca su kao vrapci, u krletci uginu.”

Odluka: Povest ću djecu da se dive sunčevu zalasku.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. travnja 2016.

Možda vam se svidi