Zar postoji misterij koji je teže dokučiti od onog o jedinstvu Krista i nas ljudi – njegove Crkve, o stvarnom nadnaravnom sjedinjenju Krista i svakoga pojedinog kršćanina koje sve povezuje u jedno? Za Pavla je to bio misterij evanđelja; sve ostalo proizlazi iz njega. A ovdje nam Pavao izričito kaže da je ovaj misterij blisko povezan s misterijem braka.

Citirajući židovsko Pismo, Pavao nas podsjeća da je svetost od početka bila određena braku; primjenjujući ove riječi na Krista i njegovu Crkvu, on nam otkriva kako je bračni savez između kršćanina i kršćanke simboliziranje sjedinjenja Krista i njegova naroda – čina realnog na misteriozan način. Budući da postoji samo jedna Nevjesta, Crkva, i samo jedan Mladoženja, Krist, tako i bračni savez spaja samo jednog muškarca i jednu ženu. Oni se potpuno predaju jedno drugom do smrti.

Isus ne naglašava samo ovo jedinstvo nego i njegovu neraskidivost kada kaže da “što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6). Baš kao što se Bog trajno sjedinio sa svojim narodom u Kristu, tako i sakramentalni brak združuje muža i ženu u trajni savez koji ljudska bića ne mogu raskinuti.

Brak je posuda milosti

Štoviše, savez Krista i njegova naroda, Crkve, ima za svrhu savez ljudskih stvorenja s Božjim samodarivanjem (milošću). Cilj je bračnog saveza rađanje ljudskih bića na ovaj fizički svijet kako bi mogli ući u vječni savez s Kristom koji počinje na ovoj zemlji. Na činjenicu da se “sjeme” muža izlijeva u ženinu maternicu kako bi zapalilo iskru novog života, stari su grčki crkveni oci gledali kao na simbol Kristova samodarivanja ili milosti Kristove koja se obilno izlijeva u svojoj Nevjesti, Crkvi, stvarajući svece.

Ovo simboliziranje jest življenje svetosti koja je karakteristična za brak. U bračnom je savezu vođenje ljubavi vanjski znak kojim jedno drugomu komuniciramo bliskost s Bogom; to je susret s uskrslim Kristom koji je prisutan i aktivan na poseban način tijekom ovog užitkom ispunjenog sjedinjenja: to je živo ostvarenje Kristova sjedinjenja s Crkvom, sjedinjenja koje daje život.

Prvi dar koji muž i žena pružaju jedno drugom jest Božje samodarivanje, dar života u izobilju koji nam je Krist donio. “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10,10) Tijekom svoga bračnog života, u svim svojim nastojanjima da jedno drugo učine sretnim, u svim trenutcima užitka u zajedničkom spolnom zadovoljstvu i u svim drugim zajedničkim doživljajima, bračni će drugovi uvijek jedno drugom biti instrumenti božanskog života.

Svaka milost koju muž ili žena prime, uključujući Božje samodarivanje kroz druge sakramente, bit će milost za njihovo daljnje usavršavanje i pomoć pri ispunjenju uzvišenog i teškog poslanja da vjerno odražavaju savez uskrslog Krista s Crkvom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Claytona C. Barbeaua Glava obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.