Ponekad je teško odlučiti oprostiti nekome zato što u sebi imamo duboko usađenu želju za pravdom. Neki ljudi oklijevaju s opraštanjem zato što smatraju da se time umanjuje težina nanesene povrede ili vjeruju da je to svojevrsno opravdavanje osobe koja je pogriješila. Još jedna uobičajena zabluda koja koči proces opraštanja jest stav da se osoba koja je pogriješila prvo mora iskreno ispričati.

Za oprost nije potrebna isprika, čak ni uvjerenje da će osoba koja nas je povrijedila promijeniti ponašanje. No za oprost nije nužno ni da vjerujemo osobi koja nas je povrijedila, a koja ne pokazuje želju da se promijeni. S druge strane, oprost osnažuje čovjeka kada se treba suočiti s povredama i razriješiti ih, kada je nužno opomenuti i povesti razgovor s osobom koja nas je povrijedila. Neki ljudi pogrešno smatraju da je opraštanje znak slabosti, no ono je zapravo znak zdrave snažne osobnosti.

Još jedna prepreka oprostu jest strah da bi mogla iskrsnuti bol povezana s prijašnjim povredama, bol s kojom se nećemo moći nositi. Iako oprost u početku i može biti okidač za neku nerazriješenu tugu i ljutnju iz prošlosti, ti će se osjećaji smanjiti s vremenom, kako unutarnja snaga koja je plod oprosta bude snažila naše samopoštovanje. Istraživanja dr. Enrighta na Sveučilištu u Wisconsinu i kliničko iskustvo pokazuju da se nerazriješeni emocionalni sukobi umanjuju s opraštanjem.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Richarda P. Fitzgibbonsa “Navike za sretan brak”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.