SAVEZ UMJESTO UGOVORA

Koje su razlike između kršćanskoga braka i braka bez Boga

Kršćansko razumijevanje braka bitno je drukčije. Brak nije partnerstvo nego savez. Savezom se ljudi obvezuju i vežu. Ostaju zajedno ma što se dogodilo.

Foto: Shutterstock.com, što je brak kršćanski brak ili partnerstvo razlike između kršćanskog i nekršćanskog braka

Foto: Shutterstock.com

Danas se pod brakom uglavnom podrazumijeva partnerstvo. Iza takva je shvaćanja individualistički pogled na svijet: dva samostalna ljudska bića zajedno idu jednim dijelom svojega životnog puta. U osnovi – oboje ostaju sami, tek se zajedno probijaju na tomu putu, ali samo tako dugo dok to za oboje ima svoje prednosti. Pojam “partnerstvo”, osim kada se radi o vezama, poznajemo još i iz svijeta gospodarskih odnosa i politike. I ondje on označava posve isto: zajedničke ciljeve, obostranu korist i prednosti i trajanje sve dok te prednosti postoje.

Kršćansko razumijevanje braka bitno je drukčije. Brak nije partnerstvo nego savez. Savezom se ljudi obvezuju i vežu. Ostaju zajedno ma što se dogodilo. Najčešće i savez ima prednosti za oboje, ali on postoji i neovisno o njima i njihovu trajanju, pa i onda kada prednosti nema ili ih ima samo za jedno. Kada bi odmah po vjenčanju jedno od njih dvoje doživjelo tešku prometnu nesreću i postalo teško pokretnom osobom kojoj je potrebna stalna njega, savez koji su sklopili i tada bi ostao valjan.

Za razliku od partnerstva savez je potrebno i zapečatiti. Savez traži jedan oblik zaključenja. Kada govorimo o ženidbenomu savezu, mislimo na obećanje koje se izgovaranjem privole daje: “u dobru i u zlu”. Bogu je ovaj savez toliko važan da ga je čak učinio sakramentom, i to velikim sakramentom, kako nas uči sveti Pavao (Ef 5,32), vidljivim znakom nevidljivoga Božjeg djelovanja.

Druga su važna razlika očekivanja. Kršćani znaju da supružnik nije taj koji im daje smisao i ispunjenje. Jer oni ne traže svoju sreću u stvarima koje su vezane uz ovaj svijet, već “najprije traže Božje kraljevstvo…”, a “sve drugo bit će im nadodano” kao dar. Poteškoće koje nailaze u životu mogu se znatno lakše nadvladati upravo uz ovakav stav. Poteškoće se mogu doživjeti kao poziv da rastemo u ljubavi kao ljudi i kao kršćani. Očekivati od supružnika ono što samo Bog može dati zapravo je uvod u dubok osjećaj nesreće. Zato, evo dobre vijesti za sve samce: ono što vam Bog može dati, puninu života i mir u srcu, to nikada ne ovisi o vašemu životnom statusu.

Treća bitna razlika između kršćanskoga braka i braka bez Boga onaj je poznati “treći u savezu”.[1] Bog je taj treći u kršćanskomu braku, što osigurava niz velikih prednosti. Bog pomaže bračnomu paru da izdrži i iznese sve poteškoće jer mu se oboje neprestano obraćaju. Bračna vjernost i uzajamna potpora moraju se održati pred tim Trećim jer on ne ostaje na rubu događanja kao kakav usputni promatrač, već izravno vidi sve što se događa u srcima bračnoga para. U teškim je situacijama upravo odgovornost pred Bogom najučinkovitije sidro spasa. Reći pred Bogom jedno drugome “da”, to bračnomu paru daje i jednu višu, četvrtu, meta-dimenziju, jer sve što čine više nije samo i jedino njihova stvar…

Četvrta razlika može se naći u pojmu “kulture života”. Učestalo korišten pojam, premda ga samo malen broj ljudi može i suvislo protumačiti.

Jednom sam postavila ovo pitanje svojemu profesoru filozofije, onomu istom koji je svoju suprugu doživljavao kao kraljicu, dok smo pijuckali kavu u jednoj od bečkih kavana. “To je posve jednostavno”, rekao je i pružio mi svoj keks koji smo dobili uz kavu. “Izvoli.” Ja sam automatski pristojno ispružila ruku. “Vidiš li, ti si primila ovaj keks od mene. Nisi ga sama jednostavno uzela s mojega tanjurića. To ti je kultura života, primati, a ne uzimati.” Sada je on ispružio svoju ruku s dlanom okrenutim prema gore. “Ovako nešto primaš,” a zatim je okrenuo dlan prema dolje, “a ovako uzimaš. Način na koji se okrene zglob šake mijenja čitav naš svemir.”

Kultura života: Zahvaljivati Bogu za vlastiti život i prihvatiti ga sa svim njegovim slabostima, poteškoćama i nezgodama. Prigrliti bolesti, starost i smrt kao sastavni dio života. Svoju djecu doživjeti kao poseban dar, pa i kada stižu u nezgodno vrijeme, i to baš takve kakvi jesu.

Kultura smrti: Za vlastiti život zahvaljivati jedino samome sebi. Starost ili bolest htjeti okončati sam. Smrt izbrisati i izgurati iz života. Ubiti svoju nerođenu djecu ili ih nastojati dobiti pod svaku cijenu, čak i ako budu začeta u staklenoj epruveti.

Pravi kršćani žive svoj život kao dar. A poznato je da se darovanomu konju ne gleda u zube! Jednostavno mu se veselimo. Zato i ljubav i drugu osobu doživljavaju kao dar, a ne kao nešto što se podrazumijeva. Pravi su kršćani uvijek svjesni toga da u četvrtoj dimenziji njihov život, kao i životi njihove djece, ne pripadaju njima. I da zbog toga ne mogu raspolagati svojim životima po vlastitoj volji. Kao što ni preko oglasnika ne mogu prodati automobil svojega susjeda. Život svakako postaje jednostavnijim kada čovjek ne odabire sam trenutak smrti bilo svoje, bilo svojega nerođenog djeteta. Tko živi kulturu života, zadivljen i prepun poštovanja stoji pred tim čudom života i raduje mu se.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.


[1]  “Ja ću biti, dopustite mi tu zamolbu, u vašemu savezu treći”, nudi kod Schillera tiranin svoje jamstvo dvojici prijatelja.

Objavljeno: 21. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi