Sjećam se jednoga mojega davnog istraživanja bračne situacije 300 udanih žena na području Varaždina. Na upit “bi li se rastala od svojega muža kad ne bi imala djece i kad bi bila ekonomski neovisna” to bi učinilo njih skoro 20%. Ti su brakovi “sačuvani” ili “spašeni” pomoću djeteta. Njih održava dijete. Ono postaje jedini razlog bračnog zajedništva roditelja. U svojoj dugoj psihoterapijskoj praksi često sam susretao i muževe i žene, koji bi mi kazali: “Žao mi je djeteta. Moram ga/je podnositi, jer su djetetu potrebna oba roditelja. Žrtvovat ću se samo radi djeteta. Da nemamo djece, lako bih to riješio/la.”

O čemu se tu zapravo radi? Je li tu dijete “spasitelj” ili “žrtva” roditeljskoga braka? Nije li ono u tim slučajevima “talac” s kojim se roditelji međusobno ucjenjuju i linijom manjeg otpora rješavaju međusobne konflikte? Nije li to također jedan oblik nasilja nad djecom? Nije li to “medvjeđa usluga” našoj djeci?

Djetetu su potrebna oba roditelja, ali uz uvjet da se slažu i vole. Djetetu je potreban brak roditelja, ali uz minimum njegove kvalitete. Djetetu trebaju kvalitetni roditelji, ali i njihovi kvalitetni međusobni odnosi. Na dijete ne utječu samo roditelji kao odjelite osobe, nego i ono između njih, njihov odnos, njihov brak, njihova ljubav. To je najjače odgojno sredstvo u roditeljskom domu djeteta. Dijete treba sretne roditelje u njihovom braku. I samo takav brak roditelja je blagodat za svako dijete.

Sjećam se razgovora s jednim djetetom, čiji su se roditelji upravo razvodili. Na upit kojem bi od roditelja htjelo “pripasti”, odgovorilo mi je: “I jednom i drugom. Ja volim i mamu i tatu. Volim ih vidjeti kada su zagrljeni, a još više kada oboje grle mene”.

Dijete želi roditelje zajedno i sebe s njima. Ono je sretno među njima, a ne samo s jednim od njih ili sa svakim posebno. Djetetu treba ono što se događa između roditelja kao bračnih partnera, a ne samo ono što se događa između njega i pojedinog roditelja. Ono je dijete roditeljskih odnosa, a ne samo roditelja kao pojedinaca. Pojednostavnjeno, djetetu treba kvalitetan brak njegovih roditelja.

Nisam zagovornik razvoda braka jer sam se nažalost nagledao kao bračni terapeut i sudski vještak nekvalitetnih razvoda, kojih je mnogo više negoli kvalitetnih, ali sam jednako tako protiv “spašavanja” braka pomoću i zbog djeteta. Nisam siguran što je gore za dijete: nekvalitetan razvod ili nekvalitetan brak roditelja. Jedino je rješenje raditi na svom braku, održavati ga, stalno ga obnavljati i na taj način pokazivati i dokazivati našu stvarnu i iskrenu roditeljsku ljubav. Time jedino dokazujemo da nam je doista na srcu naše dijete. Dijete ne želi samo čuti kako i koliko njega volimo. Ono želi čuti i vidjeti kako se mi kraj njega volimo!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.