Majčinstvo dobiva puni i pravi smisao tek u kvalitetno održavanom bračnom odnosu, koji nije žrtvovan djetetu. Tek u tom slučaju majka, a i otac u stanju su djetetu omogućiti da odraste, da se odvoji i da bude, na svoj način sretno i zadovoljno kasnije u životu. Kvalitetan brak je jedan od preduvjeta kvalitetnog majčinstva. Međutim bilo bi pogrešno iz toga izvesti zaključak da su sve majke koje žive u lošim brakovima i loše majke. Ovdje nije toliko bitno je li brak majke dobar ili loš, koliko je važno koristi li se ta majka djetetom za rješavanje svojih bračnih problema ili to radi bez djeteta. Također bi bilo pogrešno zaključiti da majke koje nisu u braku moraju uvijek biti loše majke. Bit problema je u pitanju koristi li se majka za svoje odrasle partnerske krize djetetom ili ne. Dijete ne smije biti sredstvo za rješavanje majčinih problema, nego majka mora pomoći djetetu da rješava svoje probleme, a to neće biti u stanju ako dijete pretvori u sredstvo za rješavanje svojih problema. Sve su to dovoljni razlozi da se majka i otac posvete sebi i svom braku ako doista žele dobro i sreću vlastitoj djeci.

Monogaman dugi odnos s istim partnerom u okviru braka neizdrživ je i nepodnošljiv ukoliko se ne zasniva na stalnim fleksibilnim promjenama unutar tog odnosa, na obostranu aktivnu održavanju tog odnosa. Ukoliko se to ne radi, dijete i majčinstvo nužno postaju vanjski potpornji jedne loše sagrađene zgrade. Dijete se pretvara u “potporanj” koji drži “zgradu”. Ono dakle mora tu ostati da se zgrada ne sruši. Ako se makne, zgrada se ruši. Da se to ne dogodi, nastoji se svim silama da ono ostane uz zgradu i da je održava uspravnom. Djetetu se ne dopušta da se makne i počne kopati temelje za vlastitu zgradu. Zato je stvarna roditeljska i majčinska ljubav nužno vezana uz nastojanje i majke i oca da rade na vlastitom braku i održavaju ga bez uplitanja i zloupotrebljavala djeteta.

Majke bi trebale shvatiti da im dijete ne može donijeti sreću koju nemaju, nego samo proširiti i upotpuniti sreću koju već imaju. One moraju biti sretne i bez djeteta da bi mogle uz sebe imati i sretno dijete. One nisu u stanju usrećiti dijete ako se nisu u stanju usrećiti i bez djeteta. Nesretna majka ne može pridonijeti sreći vlastitog djeteta. Svoju sreću mora tražiti izvan djeteta da bi ju mogla prenijeti i na dijete. Kad ovdje pišem o sretnoj majci, onda mislim na majku koja je zadovoljna na svojoj odrasloj partnerskoj, bračnoj razini, koja ne ide linijom manjeg otpora, pa preko djeteta pokušava nadomjestiti sve ono što bi trebala ostvariti sa sebi doraslim odraslim partnerima. Dijete ne može i ne smije biti isključiv izvor sreće svojoj majci. Ako se to dogodi, a često se događa, onda je to najgrublji egoizam, nehumana zloupotreba nejaka djeteta, njegovo doživotno upropaštavanje, vezivanje i onesposobljavanje. To se pretvara u sumnjivu sreću majke na račun doživotne nesreće djeteta. To onda nije majčinska ljubav već majčin egoizam. Dijete ima pravo na vlastitu sreću. Ono ima pravo i na sebe, odvojeno od majke, različito od majke, oslobođeno od majke. Ono se ne može i ne smije pretvoriti u doživotnog usrećitelja majke.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak i obitelj iz drugoga kuta”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.