Jednoga sunčanoga dana primila sam mučnu poruku od jedne povrijeđene katolkinje, supruge i majke, koju ću ovdje nazvati „Sarah”. Sarah i njezina djeca ostali su strašno povrijeđeni nakon što je muž prevario Sarah i zatim napustio nju i djecu – no toga dana ona nije plakala zbog toga.

Sarah mi je ispripovjedila kako je slušala neku katoličku radijsku postaju, u čijoj je emisiji neki „stručnjak” za razvode i poništenja braka govorio o problemu ljudi koji „ne mogu krenuti dalje” nakon što ih supružnik napusti. Poruka je bila jasna: ako je netko krenuo dalje nakon veze s vama, onda s vama nešto nije u redu – u emocionalnome ili mentalnome smislu – ako i vi ne krenete dalje. Vidite, „nezdravo je” ostati vjeran supružniku koji vas više ne želi.

Sarah je osoba koju nazivaju „onom koja se zauzima za svoj brak” (eng. stander, op. prev.) – supružnik koji ostaje vjeran svojim zavjetima, čak i nakon napuštanja, rastave, ili građanskoga razvoda (i čak i ako je onaj koji se zauzima osoba koja se morala fizički razdvojiti zbog opasnih okolnosti). Ti se ljudi „zauzimaju” za svoj brak, znajući da je sakrament braka trajan i neraskidiv, i većina njih nada se i moli za konačno pomirenje i zajedništvo.

Sarah mi je toga dana kroz suze rekla da to nije bio prvi put što ju je neki katolik tako osramotio i ponizio, i da je to boljelo gotovo kao i ona prva izdaja.

Takva nepravda čovjeku lomi srce. Uvjerila sam Sarah da nema ništa pogrešno u tome što je ona usprkos tako teškome križu i dalje vjerna svojim bračnim zavjetima. Upravo suprotno: od kršćanina se očekuje da će se zauzimati za svoj brak, a Krist – najveći napušteni Zaručnik – stoji uz nju! Daleko od „nezdravoga” – njezin je stav krepostan. Ona je razumjela neizmjerne i vječne implikacije onoga što Crkva naučava o braku, nauka koji nam je dao sam Krist: „Između krštenih ‘tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću niti zbog ikakva razloga, osim smrću’” (KKC § 2382).

Ti se ljudi zauzimaju za svoj brak, znajući da je sakrament braka trajan i neraskidiv, i većina njih nada se i moli za konačno pomirenje i zajedništvo.

Zbog mojega rada uskoro me je kontaktiralo više žena (i muškaraca) koje su drugi katolici posramljivali ili ih gledali svisoka jer su ostali vjerni svojim svetim obećanjima. Počela sam shvaćati da previše svećenika, bračnih terapeuta i drugih crkvenih službenika podržava „kretanje dalje” od braka više nego što podržavaju brak i napuštene supružnike koji bdiju i iščekuju povratak svojih „razmetnih” supružnika, prakticirajući vjernost u osamljenosti. Šokiralo me je kada sam vidjela da je jedan kanonski pravnik kritizirao nevinoga, vjernoga supružnika – a ne onoga koji je napustio – jer ostajući vjeran/vjerna, drugima daje loš primjer!

Sve me više uznemirava što je uobičajena priča o doživotnoj vjernosti – uobičajena čak i među inače dobrim katolicima – proturječna onome što znamo da bi ona trebala biti.

Iako su ljudi koji se zauzimaju za svoj brak u našemu današnjemu katoličkome svijetu nevidljivi, Crkva želi suprotno. Razmotrite ove tvrdnje svetog Ivana Pavla II. u apostolskoj pobudnici o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenome svijetu, Familiaris Consortio („Obiteljska zajednica”), kako bi ljudi koji se zauzimaju za svoj brak – daleko od toga da budu nevidljivi – trebali biti svjedoci za Crkvu. Žalostan je zbog ljudi koji su „zavedeni određenom kulturom koja odbacuje nerazrješivost ženidbe i čak otvoreno ismijava zalaganje supružnika u vjernosti”, i podsjeća nas: „Dužnost nam je također priznati cijenu svjedočanstva onih bračnih drugova koje su napustili njihovi supružnici a koji, zahvaljujući svojoj kršćanskoj vjeri i nadi, nisu sklopili novu vezu: i oni daju istinsko svjedočanstvo vjernosti koje je toliko potrebno današnjem svijetu. Zbog toga ih pastiri i vjernici Crkve moraju ohrabrivati i pomagati da u tome ustraju. (20)”

Sve vas pozivam da pročitate cijeli dio 83, u kojemu se govori o „usamljenosti i teškoćama” ljudi koji se zauzimaju za svoj brak, i o potrebi Crkve da pruža „mnogo poštovanja, solidarnosti, razumijevanja i praktične pomoći, kako bi ti ljudi mogli sačuvati svoju vjernost čak i svojoj teškoj situaciji”. Ivan Pavao II. divno govori o „njihovu primjeru vjernosti i kršćanske dosljednosti”, koji „ima naročitu vrijednost kao svjedočanstvo pred svijetom i Crkvom”.

Možemo li argumentirano reći da se prema ljudima koji se zauzimaju za svoj brak odnosimo s tom vrstom poštovanja, omogućavajući im da ne budu nevidljivi, i da budu svima svjedoci? Mislim da ne možemo. Zašto ne?

Možda nam je zbog ljudi koji se zauzimaju za svoj brak neugodno jer nas oni podsjećaju da su, kako bi se slijedilo Isusa, potrebni pravo trpljenje i križ. Njihova osamljenost i teškoće s vjernosti nakon napuštanja stvarne su, a tko želi prihvatiti da bi ljudi mogli proživjeti ostatak svojega života bez romance i životnoga suputništva?

Ili možda naša perverzna kultura ne može shvatiti predodžbu dugotrajne, pa čak i doživotne apstinencije od seksa, koja bi se mogla zahtijevati od osobe koja se zauzima za svoj brak? Budući da mi to ne možemo podnijeti, mi onoga tko se žrtvuje pretvaramo u onoga „s problemom”, kako bismo se mi osjećali bolje, kako bismo odagnali strah da ćemo i mi možda jednoga dana biti pozvani na takvu žrtvu.

Istina je da vjernost i herojska krepost jesu poželjne, i da jesu dostižne, ali trebaju nam potpora i pomoć naše kršćanske zajednice i Crkve. Kako smo pisale Hilary Towers i ja, seksualna uzdržljivost nakon razvoda i rastave nije znak mentalne neuravnoteženosti ili čudaštva. I ona nije nerealistična za prosječnoga muškarca i ženu dobre volje, ako oni dobiju entuzijastičnu potporu svojih obitelji i Crkve.

I kako je Hilary pisala drugdje:

„Danas [razvedeni i rastavljeni] ljudi – naročito oni koji su nepravedno napušteni – imaju jedinstveno i ključno poslanje, samo kada bi ih Crkva u tome bezuvjetno podupirala”.

Nastavila je: „Bog poziva mnoge razvedene supružnike da nastave nositi svoje vjenčano prstenje” kao svjedočanstvo svojoj djeci i očajnome svijetu da je „prava ljubav moguća jedino onda kada možemo izabrati da ostanemo živjeti u čistoći – sve dokle zahtjevi ljubavi budu to tražili.”

Milost i istina ne nalaze se u „kretanju dalje”, nego u vjernosti čak i najtežemu braku, uz nepokolebljivu pomoć Crkve.

Razmišljanje Crkve pokazano je u riječima pape Lava XIII., da se milost i istina ne nalaze u „kretanju dalje”, nego u vjernosti i najtežemu braku, uz nepokolebljivu pomoć Crkve:

„Kada stvari uistinu dođu do takve točke da se čini nemogućim da [supružnici] više žive zajedno, onda im Crkva dopušta da žive odvojeno […] ali ona nikada ne prestaje nastojati dovesti do pomirenja, i u tome nikada ne očajava.” (Arcanum Divinae 41)

Drugim riječima, Crkva dopušta rastavu supružnika u slučajevima „teške duševne ili tjelesne opasnosti”, ali s nadom i ciljem pomirenja „u svim slučajevima” (vidi „Kodeks kanonskoga prava” 1153 §1-§2).

Sada kada shvaćamo svoju odgovornost kao Crkva, istina zahtijeva da se okrenemo i vratimo se autentičnome kršćanskome shvaćanju „zauzimanja” za svoj brak naspram sada moderne paradigme o „kretanju dalje”, koju danas nude u našim biskupijama i župama. Takvo vraćanje vratit će nas vjernosti Kristu, i vratit će nas otkupljujućoj moći Križa.

Danas imamo brošure o činjenju braka ništavim, radionice o činjenju braka ništavim, i župne programe za razvedene ili rastavljene ljude, programe koji često olakšavaju „kretanje dalje”. No što kada bismo umjesto toga vidjeli obilje brošura i radionica za zalječenje brakova u očajnim situacijama, i za pravu potporu napuštenim supružnicima? Što ako bi postojale župne i biskupijske službe za potporu ljudima koji se zauzimaju za svoj brak, na što Crkva poziva? (Čula sam za samo jednu takvu službu, ali ona se brzo ugasila.)

Kada bi mjesna i nacionalna Crkva jasno rekle da će „učiniti sve što treba da pomognu spasiti vaš brak, i ako ste napušteni, mi ćemo biti vaša potpora kada budete zajednici svjedočili svoju vjernost poput Kristove” – koje bi prekrasno iščekivanje braka procvjetalo u našim crkvama!

A ponovno otkrivena potpora za ljude koji se zauzimaju za svoj brak značila bi da bi manje osoba poput Sarah plakalo pred nepoznatim ljudima kada bi im se posramljivanjem od strane drugih katolika stavilo sol na ranu izdaje supružnika koji je napustio svoju obitelj.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.