MAMIN SIN I TATINA KĆI

Kako mnogi roditelji svojim ‘pomaganjem’ zapravo razaraju vaš brak

U iskrenoj želji da pomognu djeci u njihovom braku mnogi roditelji, a da toga nisu svjesni, sistematski svojim “pomaganjem” razaraju upravo taj brak.

Foto: Shutterstock

U svojoj knjizi “Sreća i nesreća u dvoje” citiram jednu ženu, koja mi je napisala: “Moj muž je veoma vezan uz svoju majku. On ne želi shvatiti da se moji i stavovi njegove majke moraju razlikovati, jer je meni samo 26 a njoj 64 godina.”

Sklapajući brak mi napuštamo svoju obitelj porijekla i zasnivamo novu, našu, sadašnju obitelj, u kojoj mi postajemo s jedne strane bračni partneri, a s druge strane roditelji. Uloga bračnog partnera i uloga roditelja ne smiju biti remećene našim ulogama djece vlastitih roditelja. To se međutim veoma često događa, a što ima za posljedicu onu poznatu problematiku svekrvâ i punicâ u našim brakovima. Mamini sinovi i tatine kćeri su termini koje često čujemo. To su supruzi i supruge, koji nisu uspješno obavili proces odvajanja od vlastitih roditelja i prijelaza u status “odrasle djece” vlastitih roditelja. Ostali su vezani uz njih na “dječji”, a ne na “odrasli” način. Oni i dalje bez njih ne mogu – i dalje ih svakodnevno trebaju. Nisu u stanju razviti jasne granice između svojih obitelji porijekla i novoosnovane vlastite obitelji. Nije im dovoljan dogovor s bračnim partnerom, nego u njega uvlače i svog roditelja. Žive zapravo “u troje” a ne “u dvoje”. To bitno smeta razvoju kvalitetnog bračnog odnosa. Žena ništa ne može dogovoriti s mužem bez uplitanja svekrve, a muž sa ženom bez uključivanja punice. I jedan i drugi postaju nezadovoljni, jer se ne osjećaju slobodno i samostalno. Brak im se pretvara u arenu, u kojoj se bore za prevlast njihovi roditelji.

U iskrenoj želji da pomognu djeci u njihovom braku mnogi roditelji, a da toga nisu svjesni, sistematski svojim “pomaganjem” razaraju upravo taj brak. Rijetko razmišljamo koliko smo sami krivi, kada nam brakovi naše djece tako nesretno završavaju lošim razvodom, u kojem najviše stradavaju djeca. Skloni smo za to optuživati sve i sva, ali gotovo nikada ne pomislimo koliko smo sami tome pridonijeli svojim uplitanjima u njihov brak. Jedino je rješenje stvaranje kvalitetnih i jasnih granica između roditelja i oženjene odnosno udate djece. To moraju “dozvoliti” roditelji, a “htjeti” djeca. Oni moraju postati odrasli partneri, “kolege” i “prijatelji” na bračnoj i roditeljskoj razini. Moraju se stvarno pomagati i savjetovati, ali ne manipulirati i odmagati. Njihov odnos ne smije ostati na razini roditelja koji odlučuju i djece koja slušaju, već roditelja i djece, koji sada odraslo i odgovorno jedni druge pomažu i savjetuju. Kako to izgleda u našem braku? Kakav je naš odnos s vlastitim roditeljima? Jesmo li u stanju dogovarati se najprije s bračnim partnerom a tek nakon toga, ako treba, potražiti savjet kod roditelja, ili trčimo najprije roditeljima a tek nakon toga razgovaramo i s bračnim partnerom?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

dr. Pavao Brajša

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. siječnja 2019.

Možda vam se svidi