“Po Božjem naumu ženidba je temelj šire zajednice obitelji” – u ovim se riječima Ivana Pavla II.1 odražava tradicionalni nauk Crkve. Pa ipak, pojam “obitelj” danas pokriva vrlo raznovrsne stvarnosti: tradicionalne obitelji, nevjenčane parove, obitelji sastavljene od više obitelji, obitelji sa samo jednim roditeljem, poligamne obitelji, homoseksualne obitelji… Može li se u tom kontekstu i dalje govoriti da je brak temelj obitelji?

Crkveni nauk o braku nije sklop krutih pravila kojima bi cilj bio nametanje određenog obiteljskog modela. Upravo je suprotno: brak je, mogli bismo reći, “povratak prirodi”, dubokoj prirodi muškarca i žene kakve je Bog stvorio. Đavao uništava taj sklad, ali ga Isus ponovno uspostavlja i posvećuje. “Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. (…) Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima kraljevstva Božjega.”2 Crkva nije ništa izumila: ona uzima u obzir ono što jest.

Brak nije samo dan vjenčanja. Ako se brak svodi na obred sa svećenikom (shvaćen na isti način kao i obred na općini), ako se ljudi vjenčaju u crkvi zato što je to svečanije ili jer je to obvezan ritual, taj pristup ne može nikoga oduševiti, pa dobro razumijemo mlade ljude koji se ne žele podvrgnuti nečemu što im se čini izvještačenim. Ali brak nije samo pitanje rituala: tijekom cijeloga bračnog i obiteljskog života milost ženidbe je poput beskrajnog blaga iz kojeg supružnici uvijek mogu crpiti. Steknimo naviku govoriti o braku, svjedočiti o svojem braku kao o snazi koja nam je pružena za svaki dan, kao o Ljubavi koja hrani našu ljubav. Obilježavajmo obljetnice braka, ne kao nostalgične komemoracije nekog lijepog dana iz prošlosti, nego kao oduševljeno slavljenje jedne uvijek žive i nazočne stvarnosti.

Uvijek živa stvarnost? “Ma nemojte mi reći, to vrijedi samo za mali broj ljudi… A što je sa svima onima koji se međusobno razdiru, koji se rastaju ili postaju stranci jedan drugomu?” Naglasimo najprije da su, iako se mnogo govori o obiteljima koje su se raspale i o rastavljenim brakovima, sjedinjene obitelji ipak u većini. Nemojmo zaboraviti ni najvažnije: kršćanski brak je brak utroje, u njemu su supružnici zajedno s Gospodinom. Ako se i dogodi da su supružnici nevjerni, Bog uvijek ostaje vjeran. U Bogu je stvarnost braka uvijek živa. Ljepotu kršćanskog braka čini ljubav supružnika, ali i nepokolebljiva vjernost Božja, kao i nježnost s kojom on čuva tu bračnu ljubav, pa čak i onda kad u očima ljudi dođe do rastave braka. Kad ljudska ljubav izgleda mrtva, Božja ljubav ostaje. Otuda i snaga onima koji nakon rastave braka ne ulaze u novi brak nego ostaju vjerni svojemu kršćanskom braku: oni znaju da nisu sami jer je Bog s njima, u trojnom savezu.

Da bi stolčić bio stabilan, potrebne su mu barem tri noge. Obitelj koja počiva na braku sjedi na tronošcu (dvoje supružnika i Bog), dok obitelj koja ne počiva na braku kao da sjedi na stolčiću s dvije noge, a tu je ravnoteža nesigurna. Ova je usporedba dosta nezgrapna jer tri “noge” u braku nisu iste prirode, ali ipak: slika tronošca nam kaže da za stabilno sjedenje teret tijela mora počivati na tri noge. No što se to tako često događa, pa čak i u kršćanskim obiteljima? Oslanjamo se samo na dvije noge (supružnici) i zaboravljamo Trećega…

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 14.
  2. Katekizam Katoličke Crkve, 1603 i 1615.