LJUBAV I PARTNERSTVO

Kriza u braku – ponekad je potrebno biti strpljiv ako želimo ozdravljenje odnosa

Ivan Pavao I., papa koji je svojim osmijehom osvojio svijet, jednom je citirao jednog rimskog pisca: Vidite, ja sam vrlo debeo, a moja žena još i više. Ali ipak, kada se dobro razumijemo, dovoljan nam je samo jedan krevet, no kada se svađamo, cijela nam se kuća čini premalenom.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Ovo iskustvo imaju gotovo svi bračni parovi. Premda i nije točno da se u svakom dobrom braku “supružnici svađaju” i da svaki brak “mora doći u krizu” – inače se sumnjiči da njih dvoje nisu “zdravi”! – ipak ima u tome i nešto istine. Na ovoj je zemlji i najveća ljubav u borbi s vlastitom ohološću, s taštinom i željom za dominacijom, a ove napasti ponekad dovode do svađe i krize. Posebne karakterne crte i vanjske okolnosti mogu tome zacijelo pridonijeti.

Što činiti? Odgovor je višestruk:

Kršćani će prvenstveno i prije svega ostalog moliti i staviti svoje nevolje pred Boga, svoga prvog svjedoka, prvog “kuma”. Pritom bi si trebali ponovno posvijestiti što je brak i da se brak ne može rastaviti.

Time se stvara nutarnja spremnost da se dobrom ispovijedi Bogu pokažemo kakvi jesmo. Prije nego usmjerite pozornost na tuđe pogreške, razmislite i pokajte se za svoje i molite od Boga oproštenje. Jer vi znate za grijeh koji truje ljubav, koji ne može dotaknuti nikakvo savjetovanje, ni psihološka terapija.

Tako pripremljeni možete početi s koracima koji bi mogli voditi do cilja i kada ste stigli do ove točke, može vam naravno pomoći savjet nekoga sa strane ili profesionalno savjetovanje s psihološkim uputama.

Doduše, kršćanin će se čuvati misli da postoji samo alternativa rješenja problema ili rastave. U mnogim će slučajevima biti nužno, bar neko određeno vrijeme, prihvatiti križ jednog ne baš sretnog braka. Često upravo ovo strpljenje dovodi do ozdravljenja.

Istinita priča o krizi u jednom braku

Poučnija od mnogih teoretskih promišljanja može biti sljedeća, istinita priča:

Brak jednog čovjeka zapao je u krizu, a tomu je bila kriva njegova apostolska revnost. Nakon što je doživio obraćenje, odlučio je da će sve svoje snage uložiti za kraljevstvo Božje. Koliko je njegov posao to dopuštao, on je svoju odluku i ostvarivao. Preuzeo je na sebe brojne dužnosti i zbog toga je često izbivao iz kuće. Budući da njegova žena nije pokazivala posebno zanimanje, boljelo ga je doduše, ali nije se činilo čudnim, jer je ona bila protestantkinja, pa njoj, na njegovu žalost, nije pripala ista milost. To je određeno vrijeme išlo dobro – bar je on tako mislio – ali u stvarnosti se otuđivao od svoje žene sve više i više i brak je upao u opasnu krizu.

U tom razdoblju susreo je jednog svećenika koji ga se vrlo dojmio. Zbog toga je odlučio da povjeri duhovno vodstvo tom čovjeku. Na pitanje je li on spreman u okviru ovog odnosa živjeti nužnu poslušnost, on je spremno pristao. Ali već kod prvoga duhovnog naputka koji je dobio morao je dosta toga progutati. Jer na njegovo zaprepaštenje njegov mu je novi duhovni voditelj prije svega rekao: “Ne činite ništa bez dogovora sa svojom suprugom!”

Čovjek je bio zapanjen: htio je raditi za Boga i njegovu Crkvu, a sada ga je u tome sprečavao ni manje ni više nego crkveni čovjek! On je očekivao podršku, a ne otpor! Ali to je bilo njegovo obećanje i on je rekao duhovniku: “Dobro, tako ću učiniti!”

Prije sljedećeg termina pitao je svoju ženu za suglasnost – ponešto potišten, jer je znao kakav će dobiti odgovor. I doista, njegova je žena kratko i jasno rekla ne.

Ovo se ponovilo nekoliko puta do dana kada mu je njegova žena postavila pitanje: “Što ti zapravo ondje radiš?” Iz toga se razvio razgovor o smislu njegova rada.

Vrijeme je prolazilo, supruga mu je ponekad govorila ne, ali sve češće i da, i tako je mužev angažman postao stvar njih oboje. Neprimjetno se bračna kriza pretvorila u zadovoljstvo. Nekoliko godina poslije čak je i njegova supruga prešla na katoličanstvo.

Danas su sretan bračni par. Što bi bilo da ovaj problem nije bio riješen? Možda bi mnogi slegli ramenima i rekli: “Nisu odgovarali jedno drugomu!” Ali u stvarnosti su samo propustili da u braku ne dijele samo postelju nego i smisao života, da u braku zajednički osluškuju Božji poziv i da čine što je potrebno. Kada su počeli nanovo tako živjeti, brak je bio spašen, hvala Bogu i njegovu razboritom službeniku!

Svaki je brak poseban i svaka je kriza posebna, no ipak postoji bit braka koja uvijek ostaje ista, ali i tipični elementi krize. Ali to vrijedi i za njihovo rješavanje: molitva, ispovijed, razgovor, savjetovanje, vanjske promjene…

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa “Ljubav i partnerstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 25. travnja 2016.

Možda vam se svidi